{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Srebrenica: 408 godina za hiljade života

S
15.10.2009. u 15:05
0
3
Srebrenica: 408 godina za hiljade života
0
Srebrenica: 408 godina za hiljade života
Foto: AFP/File
Za genocid u Srebrenici do sada su izrečene dvije presude, jedna pred Tribunalom u Haagu i jedna pred Sudom BiH. Za druge zločine počinjene u julu 1995. u ovom gradu osuđeno je 16 osoba na ukupno 408 godina zatvora.
Pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH u petak, 16. oktobra 2009. godine, očekuje se izricanje druge presude za genocid u Srebrenici i to Miloradu Trbiću, bivšem pomoćniku načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), piše BIRN - Justice Report.

Prema navodima optužnice, Trbić je od 11. jula pa do 1. novembra 1995. godine, s drugim pripadnicima VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), učestvovao u pogubljenju preko 7.000 Bošnjaka u Srebrenici.

Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci više od 6.000 osoba, dok je samo polovina, 3.737 žrtava, identificirano, tvrde sudski vještaci.

U toku suđenja Trbiću, Državno tužilaštvo je saslušalo i Muniru Subašić, jednu od preživjelih Srebreničanki, koja i danas ne zna šta je bilo s nekim od članova njene porodice.

“U julu 1995. godine odvedeno je 10.000 naše djece. Duševna bol je najgora. Postavljanje pitanja šta se desilo, zašto se desilo... I poslije 13 godina, naš dan počinje pričanjem ko je sanjao rat i svoje dijete, a onda ko je pronađen u kojoj grobnici”, kazala je Subašić, koja je u Srebrenici izgubila 22 člana porodice.

Tužilaštvo je saslušalo i zaštićenu svjedokinju P21, koja je učestvovala u pružanju pomoći porodicama iz Srebrenice.

“Žene i dalje čekaju odgovor. Živi ta nada da će saznati šta se desilo. Pravo ozdravljenje ne može početi dok se ne završi proces žalovanja, a on će se završiti kad nađu svoje voljene”, rekla je P21 u sudnici u Sarajevu.

Riječi počinilaca zločina

“Danas se taj grad o kome govorim i koji se zove Bratunac nalazi između dva groblja. (...) U jednom su sahranjeni jedni, a u drugom drugi, podijeljeni i u smrti. Oba groblja nastala su za vrijeme i poslije rata. Kada se zbroje svi koji su u njima sahranjeni, ima ih duplo više nego što ima onih koji danas žive u tom gradu. To je rezultat rata”, rekao je haški osuđenik Miroslav Deronjić priznajući krivicu za svoju ulogu u srebreničkom zločinu.

Deronjić, bivši predsjednik bratunačkog Kriznog štaba, priznao je krivicu za zločine u selu Glogova počinjene 1992. godine. U julu 2005. osuđen je na 10 godina zatvora, a umro je dvije godine poslije.

U aprilu 1993. godine Ujedinjene nacije (UN) proglasile su Srebrenicu i njenu okolinu “zaštićenom zonom” koja je trebala biti sigurna od oružanih napada i bilo kakvih neprijateljskih aktivnosti. U istom periodu u grad su došli pripadnici UNPROFOR-a koji su trebali štititi civile. Dvije godine poslije, pred njihovim očima, bez da su reagovali, izvršen je najveći masakr civila u modernoj povijesti Evrope.

Presude Tribunala u Haagu navode da su u martu 1995. godine “političke i vojne vođe” bosanskih Srba izdale naloge u kojima se poziva na stvaranje “uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka života” za mještane Srebrenice.

“Ni osjetili nismo kako smo bili uvučeni u ludilo međunacionalne mržnje, kako komšija s komšijom živjeti više nije mogao, kako se smrt naseljavala u našu blizinu i mi nismo ni primijetili da smo se navikavali na nju. Smrt je postala naša stvarnost, nažalost svakodnevnica. (...) U tom vihoru strašne nesreće i užasa, desio se i užas, užas Srebrenice”, kazao je u svom priznanju krivice Dragan Obrenović.

Obrenović, bivši vršilac dužnosti komandanta Zvorničke pješadijske brigade, koji je priznao učešće u zločinima počinjenim u Srebrenici, osuđen je u decembru 2003. na 17 godina zatvora.

U Tribunalu je utvrđeno da su u periodu od 6. do 11. jula 1995. godine jedinice Drinskog korpusa granatirale, napale te osvojile srebreničku enklavu, nakon čega nekoliko hiljada žena i djece odlazi u bazu UN-a u Potočarima.

Radislav Krstić, zamjenik komandanta Drinskog korpusa, jedini je kojeg je Tribunal osudio za genocid. U aprilu 2004. izrečena mu je kazna od 35 godina zatvora za “pomaganje i podržavanje genocida”.

Još jedna presuda za zlodjelo

Uskoro bi pred Tribunalom trebala biti saopćena druga presuda u procesu u kojem se za genocid terete sedmorica oficira vojske i policije Republike Srpske – Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoje Miletić, Milan Gvero i Vinko Pandurević. Suđenje im je okončano sredinom septembra ove godine.

Osim njih, za genocid će se još suditi Zdravku Tolimiru, bivšem pomoćniku komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a, i Radovanu Karadžiću, nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske, koji čekaju na početak procesa.

Karadžić je, navodi se u presudi Radislavu Krstiću, 9. jula 1995. godine izdao naređenje kojim je Drinskom korpusu odobrio da zauzme grad Srebrenicu. U presudi stoji da su dva dana poslije Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri VRS-a “trijumfalno prošetali praznim ulicama Srebrenice”.

Za Mladićem, bivšim komandantom Glavnog štaba VRS-a, koji je optužen za mnogobrojne zločine i genocid, već godinama traje potraga.

Prema činjenicama utvrđenim sudskim presudama, 11. jula 1995. autobusi i kamioni su počeli stizati u Potočare, kako bi 25.000 žena, djece i starijih ljudi “prisilno preselili” na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Uporedo s tim, smatra se da su snage VRS-a “osmislile i provele plan eliminacije” vojno sposobnih muškaraca Bošnjaka.

“Muškarci su zatočeni, a njihove žene i djeca ukrcani u autobuse i prisilno premješteni na teritoriju pod kontrolom Muslimana. To prisilno premještanje bilo je praćeno terorisanjem, ponižavanjem i krajnjom okrutnošću. Zatočeni muškarci odvedeni su iz Potočara na pogubljenje”, navodi se u presudi Momiru Nikoliću.

Ovog bivšeg pomoćnika komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade VRS-a je u martu 2006., nakon priznanja krivice, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) osudio na 20 godina zatvora za ubistva hiljada bošnjačkih civila i prisilno premještanje stanovništva iz Srebrenice.

Komandant te brigade, Vidoje Blagojević, u maju 2007. osuđen je na 15 godina zatvora za “pomaganje i podržavanje progona Bošnjaka iz srebreničke enklave”.

U haškim presudama stoji da je na području Srebrenice od 13. do 19. jula 1995. godine sistematski i u masovnim pogubljenjima ubijeno više hiljada muškaraca.

Tako je 13. jula 1995. godine, u bratunačkom selu Kravica, u večernjim satima strijeljano više od 1.000 ljudi zatočenih u hangaru istoimene zemljoradničke zadruge.

Za ovaj zločin nepravosnažno su pred Sudom BiH na po 42 godine zatvora osuđeni Milenko Trifunović, Aleksandar Radovanović i Brano Džinić, na po 40 godina Miloš Stupar, Slobodan Jakovljević i Branislav Medan, dok je Petru Mitroviću izrečena kazna u trajanju od 38 godina zatvora.

Sva sedmorica su u to vrijeme bili pripadnici Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića, kojim je komandovao Miloš Stupar. Ovo je prva presuda za genocid koju je izrekao Sud BiH.

Za ista dešavanja osuđen je na šest godina zatvora Vaso Todorović, također bivši pripadnik Drugog odreda, koji je s Tužilaštvom BiH potpisao sporazum o priznanju krivice, te je djelo koje mu se stavlja na teret prekvalifikovano u zločin protiv čovječnosti.

Pred Državnim sudom u toku je suđenje još trojici pripadnika Drugog odreda, koji su optuženi za genocid, odnosno ubistva muškaraca u Kravici.

Osim u Kravici, u noći između 13. i 14. jula 1995. godine muškarci iz Srebrenice bili su zatočeni i u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, gdje su bili izloženi maltretiranju i okrutnom postupanju.

Prema nepravosnažnoj presudi Suda BiH, Mladen Blagojević, bivši vojni policajac Bratunačke lake pješadijske brigade, osuđen je na sedam godina zatvora za pucanje na ovu školu, gdje je bilo zatočeno više hiljada muškaraca.

Tužilaštvo BiH je za genocid optužilo Momira Pelemiša, zamjenika komandanta i načelnika štaba Prvog bataljona Zvorničke brigade, te Slavka Perića, pomoćnika komandanta za bezbjednost iste brigade.

Njima se na teret stavlja da su “planirali, poticali, naredili i pomagali” zarobljavanje i ubistva oko 1.200 Srebreničana u Vojnoj ekonomiji Branjevo, te u Domu Pilica, općina Zvornik, gdje je bilo zatvoreno oko 600 muškaraca. Prema optužnici, ubistva su počinjena 15. i 16. jula 1995. godine.

Za “pomaganje i podržavanje” ubistava muškaraca u Branjevu, MKSJ je u maju 2007. na devet godina osudio Dragana Jokića, bivšeg načelnika inžinjerije Zvorničke brigade, dok je Dražen Erdemović, bivši pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS-a, priznao da je i sam učestvovao u ovim zločinima, te da je lično ubio oko 70 osoba. U martu 1998. osuđen je na pet godina zatvora.

“Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. (...) Odmah poslije, a ponekad i tokom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za iskop i tijela bi se pokapala, i to ili na mjestu gdje su ljudi pogubljeni ili na nekoj obližnjoj lokaciji”, navodi se u presudi Radislavu Krstiću.

Forenzički dokazi u slučajevima koji se odnose na stradanja u Srebrenici, uvjerili su Haški sud da je ukupni broj muškaraca pogubljenih u julu 1995. godine u rasponu od 7.000 do 8.000, dok su vještaci koji su saslušani pred Sudom BiH govorili da su posmrtne ostatke žrtava tokom godina ekshumirali iz desetina primarnih i sekundarnih grobnica.

“Grad Srebrenica više ne postoji. Čiji je to danas grad? Srpski? Muslimanski? To je grad mrtvih. Oni koji su to uradili ubili su jedan grad. On nema svoju sadašnjost, niti svoju budućnost. Ostala mu je samo prošlost koja se mjeri vijekovima”, kazao je u svojoj izjavi Miroslav Deronjić.

Tužilaštvo BiH je zatražilo od Suda da Trbiću izrekne 45 godina zatvora, što je najviša moguća kazna po ovdašnjem zakonodavstvu.

“Iako je optuženi porodična osoba, Tužilaštvo smatra da ne postoje olakšavajuće okolnosti jer on od 1995. godine ništa ne radi kako bi pomogao onima koji pate zbog rata. Jedina kazna koja bi pokazala užasnu sliku ovog djela, te potvrdila međunarodnu osudu ovog zločina, jeste maksimalna kazna zatvora u trajanju od 45 godina”, rekao je u završnoj riječi tužilac Kwai Hong Ip.

Odbrana pak smatra da u toku suđenja, koje je počelo 8. novembra 2007. godine, Tužilaštvo nije dokazalo krivicu optuženog, te je pozvala Sud da ga oslobodi svake odgovornosti.

Sam Trbić se ne smatra odgovornim.

“Nadam se da ćete iz provedenih dokaza utvrditi istinu. Ne bojim se istine i vjerujem da je na mojoj strani. Ja znam – a trebalo bi i Sudsko vijeće da se uvjerilo – da sam obavljao svoje dužnosti po propisima”, kazao je u svojoj završnoj riječi.

Milorad Trbić prvobitno je optužen pred Tribunalom u Haagu, ali je u junu 2007. godine, na zahtjev tamošnjeg tužilaštva, njegov predmet prebačen na procesuiranje pred Sudom BiH. On je ujedno najviše rangirani pripadnik VRS-a kojem se sudilo pred Državnim sudom.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: