Slijepa djevojka iz Cazina proživljava pakao: Roditelji joj ograničili kretanje i uskratili lične dokumente

Problem je nastao kada je preko društvenih mreža upoznala slijepog momka iz Negoslavca kod Vukovara koji je druge vjere. Dopisivali su se i razgovarali preko Skypea mjesecima te su započeli vezu.

"Oboje smo prošli kroz različita životna iskustva, a pošto nas je zadesila slična sudbina to nas je i zbližilo. Najprije sam se pokušala oduprijeti takvoj vezi, ali shvatila sam da mi je ta osoba prirasla srcu iako je stariji od mene 14 godina. Kada smo postali svjesni šta nam se događa odlučili smo da se sretnemo u Zagrebu u septembru 2014. godine uz pomoć organizacija za slijepe osobe koje su vrlo aktivne širom svijeta i organizuju razna druženja. Znala sam da će se majka protiviti takvoj vezi, ali sam joj odlučila sve ispričati. Ona se usprotivila i počela mi je braniti da se čujemo. Oduzimala mi je i skrivala punjač laptopa kao da sam dijete", kazala je Dijana.

Uvrede, prijetnje i maltretiranje

Ističe kako su se odnosi unutar porodice pogoršali nakon povratka oca iz Slovenije. Povjerila se i ujaku kazavši kako želi putovati, ali nakon, kako kaže, lažne podrške kazao je njenoj majci da treba upravljati Dijaninim životom te da joj uskrate pravo na pasoš i lične dokumente.

"Morala sam šifrirati računar jer su mi brisali sve kontakte. Kada se majka vratila isključivali su mi i internet. Kada sam ispričala sve ocu, on me je lažno podržao i onda počeo kontrolisati poput majke. Na početku sam to smatrala bezazlenim, ali onda mi je počeo govoriti ružne riječi i prijetiti. Zvala sam i policiju, ali od nje nije bilo nikakve koristi. Prijetili su mi i fizički i nisu dozvoljavali da komuniciram ni sa kim. Moje prijatelje su nazivali raznim pogrdnim riječima, a danima i noćima nisam imala svoju slobodu", kazala je Dijana.

Problemi s dokumentima

Zbog svega, Dijana je često bila depresivna. Tvrdi kako su joj govorili da je luda i da treba biti na psihijatriji. Dva puta se obraćala Centru za socijalni rad u Cazinu, ali je socijalna radnica prenosila razgovor s Dijanom njenoj majci. Razgovarala je i s predsjednikom Udruženja slijepih Jusmirom Alibabićem, ali su njeni roditelji i to saznali.

"Kazali su mi da imam šta jesti i piti te da se nemam pravo žaliti jer to nije maltretiranje. Obraćanje Fikretu Zuki, sekretaru Udruženja slijepih FBiH je urodilo plodom jer su mi majka i otac dozvolili da predam zahtjev za lične dokumente. Tada sam doživjela šok od referenta MUP-a USK koji je rekao da nemam pravo predati zahtjev bez prisustva staratelja i rješenja o starateljstvu. Reagovala sam burno jer je to diskriminacija. Bila sam primorana da idem s majkom u Centar za socijalni rad u kojem su izdali dokument iako su kazali da nisam pod starateljstvom. Žalila sam se pismeno MUP-u USK, ali su branili svog službenika. Raspitala sam se i u Centru za socijalni rad da saznam koji je vještak konstatovao da meni treba staratelj, na što su mi odgovorili da ja nemam staratelja. Pitala sam i u Udruženju slijepih da li je potrebno imati takvo nešto kada slijepe osobe podnose zahtjev za dokumente na što su se svi začudili odgovorivši negativno", kazala je Dijana.

Kućni pritvor

Kada je dobila ličnu kartu odlučila je predati zahtjev za pasoš, ali i tada su joj rekli da joj treba rješenje o starateljstvu. Tada se obratila ombudsmenu za ljudska prava u Sarajevu i konačno dobila pomoć.

"Posebnu zahvalnost izražavam Vanji Dandić koja mi je pružila veliku podršku. Poslala je preporuku MUP-u USK u kojoj piše da mi prema njihovim zakonima nije potrebno nikakvo rješenje o starateljstvu, već da invalidi kao i svi drugi bh. građani imaju ista prava. Gospođa Dandić me zvala nekoliko puta da vidi da li sam otišla da podignem pasoš, ali moji roditelji nisu željeli ići sa mnom. Raspitala sam se da li u Cazinu ili blizini ima volontera koji rade sa slijepim i saznala da ih nema. Mislim da će i čitaocima biti teško shvatiti da sam ja u svojevrsnom kućnom pritvoru jer moji ukućani ne žele ići sa mnom bilo gdje, a ne dozvoljavaju pristup osobama koje bi mi željele pomoći, osim službenim osobama kojih ovdje nema", kazala je.

Roditelji su joj sada pred razvodom. Otac je na gornjem spratu, a na donjem spratu je njih šestero. Dijana ističe kako je njena sloboda kretanja svedena na minimum i da ne smije pričati, već samo šuti. Ukoliko se svojim članovima porodice želi obratiti to mora učiniti pismeno. S dečkom se ne čuje jer joj majka brani.

"U sobi spavamo majka, bratova petnaestogodišnja kćerka i ja. Svakako želim ovdje spomenuti i ponižavanja tipa da sam ja osoba s invaliditetom, da nikud preko granice ne mogu ići bez potpisa roditelja te da ako želim otići negdje s nekim da bi se oni trebali potpisati. Ja nisam kriminalac koji ugrožava ljudske živote, ja sam samo ljudsko biće koje želi slobodu i da sama odlučujem šta želim, a ne da meni neko nameće svoja mišljenja i stavove. Moj otac je pred socijalnom radnicom rekao da moj dečko treba klečati pred njim ako želi da me odvede, a socijalna radnica je potvrdila s obrazloženjem da ja nisam nikad vidjela kako se to kod nas radi. Ako smo slijepe osobe nismo cirkuski majmuni da se nama manipuliše i da se igra našim životima", rekla je Dijana.

Ja sam ljudsko biće

Nakon godina torture odlučila je javno progovoriti kako bi se neko smilovao i pomogao joj. Centar za socijalni rad Cazin pozvao ju je da dođe kod njih, iako to nije moguće jer sama ne može. Volontera za pomoć slijepim osobama u toj općini nema.

"Ja sam ljudsko biće bez obzira na to što sam slijepa i želim da mi se pomogne da se oslobodim okova koji su mi nametnuti, da napustim porodičnu kuću te da slobodno živim i imam slobodno kretanje po svojoj državi i van nje, kao svaki državljanin BiH. U konvenciji za ljudska prava piše da svaka osoba ima pravo sama odlučivati gdje i s kim će živjeti, a koliko vidim moja prava su itekako ugrožena. Dosta mi je što živim u vječitom mraku, valjda imam pravo na bar malo sreće koju sama odaberem", rekla je tužno Dijana.

Ovim putem apelovala je na sve institucije i vlasti da joj pomognu. Ona ne traži novac, stan, posao niti bilo šta slično, samo osobu koja će joj pomoći da uzme pasoš i ode iz BiH kako bi pokušala pronaći svoju sreću. Djetinjstvo i mladost su joj oduzeti, ne dozvolimo da joj ukradu i ostatak života.