Istaknuti novinar
204

Salih Brkić: Srebrenica još proživljava genocid, svijet ne može oprati njenu krv sa svojih obraza

Armin Kendić
Foto: A. K./Klix.ba
Foto: A. K./Klix.ba
Istaknuti bh. novinar Salih Brkić za vrijeme agresije izvještavao je sa skoro svih ratišta u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, posebno u Srebrenici. Uvijek je bio tamo gdje je najteže, a dvije i po decenije kasnije kaže da Srebrenica predstavlja njegovu najveću ranu, dok genocid počinjen u ovom gradu sramotu za cijeli svijet, posebno međunarodnu zajednicu.

Salih Brkić je rođen 1948. godine u Mostaru, a životni put ga je odveo do Tuzle gdje je dostigao vrhunac novinarske karijere. Svoje najzrelije godine posvetio je promicanju istine o ratu na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, posebno Srebrenice u kojoj je počinjen genocid u julu 1995.

Na samom početku razgovora za Klix.ba Brkić kaže da njegova neraskidiva veza za Srebrenicom datira iz perioda 1985. godine, kada je nakon radijskog dobio televizijski angažman.

"U taj grad sam se odmah zaljubio, stekao mnogo prijatelja i praktično do danas sam u Srebrenici, a bit će tako dok sam živ. Imao sam teške trenutke s Podrinjem i Srebrenicom i to me još više vezalo", kaže nam Brkić.

Lažna informacija kao uvod u genocid Kako se prisjeća, tri do četiri godine prije rata pojavila se informacija tadašnje Službe državne bezbijednosti (SDB) Srbije i ministra policije Radmila Bogdanovića, koji je djelovao po naredbama Slobodana Miloševića, da se vrši iseljavanje Srba pod pritiskom iz Srebrenice i Bratunca.

Jedna takva informacija, koja se naposlijetku ispostavila lažnom, našeg sagovornika je ostavila u istraživanju pola godine na obalama Drine, a kako nam kaže, nažalost, predstavljala je najavu svega onoga što će se dešavati u periodima koji slijede.

"Već tad u meni je proradila intuicija da bi Srebrenica mogla biti meta, a nakon što sam razbio spomenutu lažnu informaciju mojoj porodici je upućena poruka da postoji metak na kojem je napisano moje ime. Ali, hvala Bogu, on me nikada nije stigao", prisjeća se Brkić.

Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu dodatno je očvrsnuo Brkićevu vezu sa Podrinjem, naročito Srebrenicom gdje je skupa sa svojim snimateljima svjedočio najstravičnijim dešavanjima.

"Cijeli rat sam pratio Srebrenicu i izražavam svesrdnu zahvalnost komandi i radio-amaterima, posebno Nihadu Nini Ćatiću te Naseru Oriću koji mi je putem vodiča koji je dolazio, slao kasete sa materijalima, što su radili i određeni međunarodni zvaničnici. Četnicima nikada nije bilo jasno odakle Salihu Brkiću snimci Srebrenice koji su stari jedan ili dva dana, a to se dešavalo upravo linijom koju sam spomenuo", otkriva nam Brkić.

Ovaj istaknuti novinar koji je dobio brojne nagrade za svoj rad, ispratio je i sablasne podrinjske konvoje koji su iz razorenih područja dolazili u Tuzlu 1993. godine.

Već s početkom proljeća dvije godine kasnije, nažalost, Brkić je najavljivao da se Srebrenici sprema zlo, a dok se prisjeća tog perioda, navodi da su njegove crne prognoze nailazile na nerazumijevanje od mnogih, pa i kolega iz tadašnje redakcije.

"Znali su govoriti da preuveličavam, da konvoji dolaze, sve je mirno, a Srebrenica je zaštićena zona. Ali, odgovorno tvrdim da ona nikada nije bila zaštićena zona. Danas bih volio i bio bih najsretniji da sam se kao novinar u najzrelijim godinama prevario, a da se Srebrenici ništa nije desilo", ističe Brkić.

Foto: A. K./Klix.ba
Foto: A. K./Klix.ba

Jedan od najtežih trenutaka za njega se dogodio upravo 11. jula 1995. godine kada je morao ući u studio i direktno u dnevniku javnosti saopćiti informaciju do koje je došao iz izvora Drugog korpusa Armije BiH da su četnici došli do stare džamije u Petriči, što je zapravo bila uvertira u počinjenje genocida.

"Ušao sam u studio, dnevnik je počeo, a na ekranu su se ukazali voditeljica Duška Jurišić i Haris Silajdžić koji nije imao konkretnih informacija o događajima. Nakon toga Jurišić je mene upitala, a ja sam joj odgovorio da imam te da su četnici došli do stare džamije u Petriči. U tom trenutku je počela prava ljudska i novinarska agonija i tuga. Hiljade ljudi me kontaktiralo sa molbom da im dam informaciju više, koju ja nisam imao", prisjeća se sagovornik portala Klix.ba.

Netom nakon objavljivanja informacije i stvaranja straha među građanima Brkić je među rijetkima dobio priliku probiti se do tunela u Tišći prema Stariću i sa svojim snimateljem zabilježiti dolazak konvoja sa djecom, invalidima, nanama…

"Tu muškaraca skoro da nije ni bilo, osim nekoliko invalida. Nažalost nakon toga na svjetsku sramotu je 30.000 prognanika i mučenika stiglo do aerodroma na Dubravama. Majke su pitale da li je neko od njihovih došao živ. To su stvari koje kao čovjek nikada ne mogu zaboraviti, kao što ne mogu zaboraviti ni ono što sam kasnije vidio, a to su masovne grobnice", nastavlja Brkić.

Svjedočanstva na grobnicama Nakon genocida u Srebrenici pronađene su 84 masovne grobnice, a ukupno je na 257 lokacija evidentirano prisustvo posmrtnih ostataka Bošnjaka, od Liplja preko kameničke doline smrti do Čančara, Snagova i Crnog vrha. Svaku od njih posjetio je naš sagovornik kojem i danas stravične slike titraju pred očima.

"Kada u grobnicama vidite šest do sedam hiljada mrtvih ljudi, bagerima izdrobljena tijela, od djece i dječaka do onih najstarijih, sablasne poveze na očima i žice na rukama odmah znate šta se dešavalo u Srebrenici. Grč na licima ljudi koje sam vidio nikada neću zaboraviti, te grobnice žive u meni i gledam ih i dan danas. To su najveći dokazi počinjenog genocida, a nakon mog susreta s njima danima su mi jogurt i cigarete bili jedina hrana", dodaje Brkić.

Brkić je snimio i dokumentarni film pod nazivom "Ubijali su i nerođenu djecu", a jezive scene priloga o identifikaciji trudnice Zekire Begić iz Bratunca, ekshumirane 12 godina nakon ubistva iz masovne grobnice Suha, obišle su cijeli svijet.

Kroz svoju novinarsku borbu za istinu o ratnim strahotama, naš sagovornik je objelodanio i snimke ubijenih trudnica Zemire Salihović iz Lolića i Emire Smajlović iz Tuzle, a čije dijete su ljekari pokušali spasiti carskim rezom na očigled ovog novinara i njegovog snimatelja.

"Nažalost, to dijete je iz majčine utrobe izvađeno ubijeno, a na njegovim malenim leđima se vidjela rupa od gelera", prisjeća se Brkić, koji se kao sagovornik našao u brojnim prilozima, ali i dokumentarcima koji su sa ratnom tematikom nastajali u produkcijama svjetskih televizijskih kuća.

Borba za istinu Tokom rata, a zatim i u periodu koji je uslijedio nakon toga, Brkić se smatrao dužnim da se bori za istinu te da je dostigne maksimalno koliko je to moguće u uslovima u kojima je radio.

Velike zasluge za rasvjetljavanje masovnih ubistava muškaraca i dječaka iz nekadašnje enklave pripadaju istražnom timu Haškog tribunala na čijem je čelu bio Francuz Jean-Rene Ruez, a Brkić navodi da je ovaj poznati istražitelj sebe ugradio u veliki dio istine o Srebrenici, šest godina mapirajući grobnice, tražeći svjedoke i sve ostalo što je bilo potrebno.

Brkić nastavlja i to da za razliku od Rueza, naše istražne institucije nisu mnogo učinile kako bi se do kraja došlo do istine vezano za Srebrenicu, a odgovorni izveli pred lice pravde.

"Na stranu međunarodna zajednica i mehanizam Haškog tribunala, Sud BiH mora vidjeti koliko je još stotina onih koji trebaju odgovarati za Srebrenicu, gdje su oni i koji je način po kojem Srbija ne izručuje osumnjičene i osuđenike našoj zemlji. Amerika nam je izručila, a Njemačka osudila, dok to nije slučaj sa nama susjednom državom", potcrtava Brkić.

Stava je da genocid u Srebrenici predstavlja sramotu za cijeli svijet, kao i da Srebreničani već 25 godina čekaju kraj rata i genocida. Navodi da holandski bataljon sam nije mogao odbraniti Srebrenicu, ali je Holandija velika država po snazi i imenu te da je zavapila da njen bataljon ne može djelovati do kraja, aktiviralo bi se Vijeće sigurnosti.

"Ali, nije to učinila. Sram ih bilo, orgijali su i slagali piramide od pivskih flaša na aerodromu u Zagrebu, dok je trajao završni dio klanja u Srebrenici. Svijet je gledao direktan prijenos smrti putem satelita, samo nije znao dokle će monstrum i zločinac Ratko Mladić ići. Kada su to vidjeli bilo je kasno. Srebrenica je jedna tamna mrlja i njenu krv svjetska javnost sa svojih obraza neće moći oprati", naglašava tuzlanski novinar.

Pronaći grobnice i osuditi odgovorne Kako navodi, Srebrenica je danas daleko od one istinske pravde, a da bi se tačka na genocid u ovom gradu stavila, prije svega je potrebno pronaći masovne grobnice, osuditi odgovorne, ali i onemogućiti negiranja.

"Da se razumijemo, svi ljudi se neće pronaći. Ipak su neka tijela završila u vodi, provalijama ili su zarasla u travi i šumama. Ali, traži se njih još više od 1.200 i potrebno je da se kaže gdje su masovne grobnice. S druge strane, potrebno je neutralisati negiranje genocida. Mi smo jedina država na svijetu u kojoj je on počinjen, a nema zakona o zaštiti od negiranja, dok se veličaju ratni zločinci po kojima se daju imena ulica", ogorčeno kaže Brkić.

Smatra da se na ovom putu potrebno snažnije posvetiti obrazovanju i kulturi sjećanja. Ne smije se, poručuje on, dozvoliti da djeca u školama ne uče detaljno o tome šta je bilo u Srebrenici, kao što je trenutno.

Brkić također posjeduje i izuzetno bogatu dokumentarističku arhivu koja je u postupku digitalizacije, a da bi je u potpunosti završio navodi da su mu potrebna znatna finansijska sredstva. U kontinuitetu radi na nastanku dokumentarnih filmova te stvaranju novih argumenata koji nepobitno prikazuju bolnu prošlost.

Ovaj novinar u penziji danas putuje širom svijeta kako bi ljudima ispričao svoja ratna iskustva te istinu o Srebrenici prikazao na najbolji mogući način. Jedan od nauma mu je i da se potpiše kao autor dokumentarca "Srebrenico moja…" kroz koji će hronološki prikazati sva dešavanja u Srebrenici od prijeratnog perioda prošlog vijeka do danas. Za ovo djelo će ostaviti otvorenu mogućnost nastavka, s obzirom na to da ratna knjiga Srebrenice još uvijek nije zatvorena.