Prof. Vuković: Politika u BiH je apoteka sa starim lijekovima
U kakvom je trenutno stanju politička scena na prostoru BiH?
Politička scena BiH nalikuje na apoteku u kojoj se "rasturaju" stari i pokvareni lijekovi, da ne kažem otrovi, koje jedni dijele s predumišljajem, strateški i intereždžijski, potpuno svjesni zla koje čine ljudima, dok drugi, i sami operisani od morala, odgovornosti i stručnog znanja, nagađaju recepte, "fulaju" terapije, čvrsto uvjereni da pomažu bolesnicima. Na kraju, to što i poslije dvadeset godina trovanja, mučnine i umiranja, ljudi i dalje masovno kupuju iste opijate, anestetike i sedative, ili – ako hoćete – najgore i najjeftinije ideološke, vjerske i kulturne splačine, svjedoči da je politička scena u BiH odavno sazrela za sanitarnu inspekciju, koja bi trebala okupiti sve one koji slave život, koji su žedni pravde i dostojanstva. Šta hoću da kažem, činjenica da se, uprkos tragičnom iskustvu, koje smo stjecali svih svih ovih godina, javna politika u BiH i dalje gradi na šovinizmu, etnocentrizmu, mržnji, strahovima i inatu, dakle sveopštoj destrukciji i dekadenciji, ponižava svakoga ko je opredijeljen da hoda uspravno. Iako nikada u BiH nije bilo ovoliko deklarisanih vjernika, popova i hodža, crkava i džamija, nikada nismo ovoliko vrijeđali bogove, nikada se više nismo upinjali da dokažemo koliki smo majmuni!
Šta ovoj zemlji nedostaje da bi počela dobijati konture moderne države?
Ne bih ovom prilikom da razbijam mit o modernoj državi, odnosno da otvaram pitanje o izobličenom suverenitetu, poremećenim identitetima i raznovrsnim, višeslojnim posljedicama i dimenzijama globalizacije i postmodernizma, jer se u vašem pitanju očituje ideja da razmatramo šta nam nedostaje kako bismo počeli da radimo na tome da živimo u mirnoj, uravnoteženoj i zdravoj sredini. Na žalost, moram primijetiti da nam manjka mnogo toga - za početak, sama unutrašnja saglasnost o obliku zajedničkog života. Jednima smeta to što je BiH uopšte bilo kakva država, drugi bi da ruše njeno ustavno uređenje i brišu entitetske linije. Dakle, riječ je o besmislenim konceptima krajnosti, sumanutim centripetalnim i centrifugalnim tendencijama, od kojih se nijedna ne može ostvariti bez tragedije. Pa, ipak, kratkovide, bandoglave, samopregorne političke elite samo se iscrpljuju takvim tezama. Nedostaje nam istovjetno interpretiranje zajedničke prošlosti, konstruktivno tumačenje današnjice, kreativno viđenje zajedničke budućnosti. Neko će krivicu tražiti u zakonima, neko u sistemu obrazovanja, neko u mentalitetima, ali prava i jedina istina je da se nalazimo pred mozaikom mučnih i protivrječnih objašnjenja, opravdanja, alibija, iz kojeg nas jedino može izbaviti ona volterovska misao da prošla vremena kao da nisu nikada ni bila, da se mora poći od tačke na kojoj smo, da je jedan jedini put naprijed i da su svi koji potežu nazad neprijatelji čovjeka i društva. Možemo li početi ikada tako da razmišljamo? Umijemo li pretke da podredimo potomcima? Kada ćemo da podvučemo crtu?
Ima li u BiH političke kulture i koliko je ona razvijena u poređenju sa zemljama EU?
Građanske, participativne, demokratske političke kulture nema. Nikada je nije ni bilo. Ovdje dominantno žive autoritarni tipovi ljudi, tradicionalnih i parohijalnih kulturnih obilježja, podanici, politički polupismeni i ideološki isključivi. Ovdje je carstvo iracionalnih sila, mržnje, fanatizma, gordosti, osvetoljubivosti. Strašno je to što svako od nas može da prepozna mnogo divnih, plemenitih, moralnih i smjernih pojedinaca, ali mora i da prizna kako takvi iščezavaju u svjetini, gomili. Jednostavno, nikada nismo uspjeli da masu preobratimo u javnost, da kulturno i civilizacijski evoluiramo. Svoje potencijale pretvaramo u mane, svoje vrline u hendikepe. Blagodeti modernog života nisu nas kulturno omekšale, ali nas ni nesreće nisu očvrsnule i urazumile. Čak i kada uspijemo da se dogovorimo o obliku državnog uređenja, konstituišemo institucije i okrenemo se ekonomiji, čeka nas težak i dugotrajan zadatak na preoblikovanju kolektivne svijesti, nacionalnih mentaliteta, dakle političke kulture.
Smatrate li da na našim prostorima postoji suštinski dijalog ili bar spremnost na njega?
Ne treba posebno trošiti riječi o tome kako na vidjelu imamo neprestalne verbalne obračune, da ne kažem ratove. Umjesto argumenata sudaraju se uvrede, umjesto ideja pljušte stereotipi. Čak i kada predstavnici suprotstavljenih političkih opcija sjednu da razgovaraju, umjesto dijaloga čujemo paralelne monologe. Kao da se i ne obraćaju jedni drugima, ne slušaju sagovornike, ne uvažavaju međusobna mišljenja, već se razmeću uvriježenim floskulama koje su odavno ukoričili svojoj stalnoj publici. Da ne kažem kako se odomaćilo uvjerenje da je neophodno sagovornika razdražiti, uvrijediti, poniziti, a ravno "javnoj blamaži" reći "razumijem", "upravu si" ili, ne daj bože, "izvini".
Mislite li da mlađe generacije političara mogu promijeniti trenutno stanje ili su oni predodređeni da nastave koracima sadašnjih političkih garnitura?
Želio bih da ovaj razgovor odiše optimizmom, da uliva nadu, ali ne mogu lagati i sebe i vas pa da kažem kako će mlade generacije, pod sadašnjim okolnostima, nešto značajnije promijeniti. Objašnjenje za takav stav nalazim u poražavajućoj činjenici da im nedostaju osnovni preduslovi za revolucionarniji ideološki i kulturni raskid sa postojećim političkim garniturama. Uostalom, prve poslijeratne generacije mladih političara imale su ogromnu finansijsku podršku stranih organizacija da obilaze zapadne države, upoznaju načine funkcionisanja modernijih sistema, uče jezike, manire, oblike debatovanja i slično, pa nismo vidjeli ništa novo, ni drugačije. Naravno, nisu oni krivi i nije ni moguće, a ni neophodno da se odbaci, da se ponaša kao da ovdje ne postoje konflikti, da se problemi guraju pod tepih. Minimalno što smo očekivali je da se ne produbljuju krize, ne raspiruje mržnja, da se istakne jasna opredijeljenost, da se konfliktima mirno upravlja, da se ublažavaju i premošćavaju. Nažalost, oni su izabrali da reprodukuju postojeće obrasce, da umjesto mukotrpnih i neizvjesnih bitki za zajednično dobro, rješavaju vlastite egzistencije i grade karijere uz rukave starih autoriteta. Smijemo li ih kriviti zbog toga?
Okruženi ste mladim ljudima i budućim intelektualcima. Da li su oni budućnost ove zemlje ili ćemo za bolje sutra čekati neke nove generacije?
Istinski prihvatam Rusoovu tezu da se ljudi rađaju dobri, ali da ih društvo kvari. Zato i ponavljam da je najveći izazov savremenika da što prije započnu proces tzv. "istorijskog pomirenja", bez obzira na to kakvu BiH, RS i FBiH priželjkuju, ne toliko zbog nas, čiji životi prolaze u odricanju i samoponižavanju, koliko zbog ove djece, koja ne smiju da se truju našim besmislom. Kada ne bih vjerovao u mlade ljude, kada bih osjetio zasićenje i nemoć u svojim stremljenjima da ih bodrim, motivišem, savjetujem, podsjećam da su znanje i moral jedini temelji lične slobode, znao bih da mi nije mjesto u obrazovanju. Ne stidim se i da im povjerim sve svoje greške, zablude, stranputice, kako oni ne bi morali da ih uče na vlastitim primjerima. Uostalom, kako je rekao jedan veliki pjesnik, samo ona djeca koja se opiru da budu kao mi imaju šansu da urade nešto novo. Da li će to novo biti i bolje zavisi od orijentira na koje ih upućujemo.
Godinama ste radili kao novinar. Kako danas gledate na medijski prostor BiH i mislite li da imamo dovoljno medijske kritike?
Javno mnijenje je samo manifestacija političke kulture, a kada znamo kakva nam je ona, jasnije je i zašto nema slobodnog i kritičkog javnog mnijenja. Često možemo čuti onu odvratnu tvrdnju da loša publika traži loše medije, ili blaže rečeno da je materijalno siromaštvo medija razloga da se oni okrenu tabloidnom novinarstvu i tako pothranjuju duhovno siromaštvo. Uz to, uporno se ponavlja i onaj stereotip da su mediji ogledalo društva, pa s obzirom na to da je BiH društvo podijeljeno, podijeljeni su i mediji. Odlično objašnjenje za to što umjesto profesionalnih i etičkih kodeksa vladaju govor mržnje, ratnohuškačka retorika, šovinističke baljezgarije. Svaki pokušaj kritike sliva se u nacionalnu dioptriju. Mali ekrani tako liče na frontove, novinski stupci na topovske cijevi i redenike, kolumne na giljotine i streljačke vodove. U najboljem slučaju, istim histeričnim jednoumljem jučer se pojalo o bratstvu i jedinstvu, sutra o Evropskoj uniji. U tom svijetu, gdje sam perom nekoga povređivao i pobjeđivao, ja sam svojim izborom, poražen – izašao!
Postoje li u BiH slobodni mediji i da li je fraza o nezavisnom novinarstvu istrošena?
Svako ko barem nešto zna o medijima složit će se da ne postoji nezavisno novinarstvo, osim ako ta nezavisnost ne znači da neko javno glasilo opstanak i egzistenciju temelji isključivo na vlastitom radu. Međutim, samo obrazovan i objektivan novinar može da teži nezavisnosti. Samo ona uređivačka politika koja je okrenuta univerzalnim vrijednostima, čija oštrica pogađa u srž i koja čuva opšte interese, koja informativnim i istraživačkim žanrovima, korak po korak, slučaj po slučaj, popravlja društvenu zbilju, ukazuje na čovjeka i zajednicu, spašava svijet.
Da li je bh. politika trenutno ovisna o medijima, onoliko koliko su mediji ovisni o njoj?
Da se vratim na početnu metaforu o apoteci sa pokvarenom robom. Šta bi radili oni naši nesretni "apotekari" kada bi mediji prestali da uvjeravaju ljude kako su bolesni i pozivati ih po "lijekove" u njihovu političku trovačnicu? Naravno, ne bismo svi odjednom ozdravili i ne bismo se olako riješili navike da uzimamo svoju dozu otrova, ali bismo imali veće izglede nego danas. Šta hoću da kažem, koliko god se činilo da većina postojećih medijskih kuća ne bi mogla opstajati bez bliske saradnje sa političkim elitama i tužnog udvorničkog angažmana, tako ni aktuelna vrhuška ne bi umjela da preživljava i stoliči bez svojih javnih, medijskih produžetaka. Čini mi se da oni koji sjede u redakcijama često toga nisu ni svjesni. Ili ne žele i ne usuđuju se da preuzmu odgovornost. Zbog njih stvari i jesu ovakve. Ne kaže se uzalud da je najveća intelektualna izdaja ona novinarska!
Koliko je zdrav medijski prostor bitan za razvoj savremenog društva?
Dvosmjerna je to ulica. Ali usudit ću se da kažem kako je lijek u nama samima. Često raspravljam, da ne kažem sukobim se, sa nekim ovdašnjim političarima koji ne razumiju ni svoju misiju, a kamoli novinarski poziv. Naime, oni su skloni da za sve i svašta okrivljuju medije, a od novinara istovremeno očekuju da im samo postavi pitanja i sluša. Smetaju im potpitanja, zaziru od analiza, gnušaju se novinarskih podsjećanja na njihove ranije izjave i obećanja, preziru razotkrivanje svojih namjera, sakrivaju tragove, tapšu po ramenima, prijete, podmeću... Nema ozdravljenja javnog prostora bez rehabilitacije novinarskog ponosa, bez intelektualnog usavršavanja i moralne postojanosti svakog ko hoće da bude "izvještač iz društvene stvarnosti".
Pratite li najčitaniji bh. internet portal i šta mislite o nama?
Priznanje da sam izuzetno počastvovan i istinski obradovan pozivom na ovaj intervju najbolje je priznanje koje vam mogu dati. Naravno, pratim sve medije u BiH, pa tako i vaš portal. Iako imam velike rezerve prema internet-novinarstvu, između ostalog i zbog svjedočenja tome koliko ga "anonimci" zloupotrebljavaju, moja uvjerenja su jednaka uvjerenjima svih onih korisnika koji su vaš portal učinili najčitanijim. To što se u vašim tekstovima jasno zna gdje završava informacija, a gdje počinje komentar, što je uređivačka politika otvorena kao po Konfučijevom receptu "neka cvjeta hiljade cvjetova, neka se čuje hiljade mišljenja", to što vas ni staro ime portala nije kvalifikovalo kao lokalni medij, odličan je recept i ostalima.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
