{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Priča o posljednjoj banjalučkoj kafani: Sve što se popije ostaje na stolu

21.12.2014. u 12:00
5
62
Priča o posljednjoj banjalučkoj kafani: Sve što se popije ostaje na stolu
5
U blizini Narodnog pozorišta nalazi se posljednja autentična banjalučka kafana, bircuz koji po svemu više ne pripada ovom, već nekom drugom, prošlom vremenu. Pa iako više od 40 godina na toj adresi živi pod imenom "Krajišnik", gotovo je niko više i ne zove tako, nego svi kažu: 'Ajmo kod Ruže na duplu ljutu i domaći krompir...
Do prije nekoliko godina scenografija je bila kako i priliči ovakvim pričama - stolnjaci su bili karirani, u crveno-bijeloj nijansi, a pepeljare aluminijske, sa obaveznim talogom od pepela na dnu. Danas su stolovi prekriveni samo bijelim kafanskim "plahtama", a pepeljare su porculanske. Ipak, u ćošku kafane trag davnog vremena - džuboks sa spiskom pjesama, od Tomislava Čolovića do Nade Obrić.

Godinama se u prvoj smjeni mijenjaju konobarice. Ali u drugoj - u drugoj uvijek radi vlasnica kafane, sedamdesetogodišnja Ružica Kerkez, koju gosti zovu Ruža, a oni stalni, koji su tu više nego kod kuće, jednostavno joj govore - majka. Ruža nikada ne radi prvu smjenu, osim većim praznicima ili u posebnim prilikama.

Već pet-šest godina bez hrane



"Druga smjena je teža, ima više ljudi, a ljudi su, znaš i sam, svakakvi. A ja znam kako sa svakim od njih izaći na kraj. Ima tu i pijanih, i onih koji hoće da odmah budu usluženi, onih koji bi da se svađaju. Valja to sve iznivelisati, dovesti u red, da se niko ne nađe uvrijeđen, da svi budu usluženi kako treba. Mlađi konobari to ne umiju. A ja ti ovo trčim više od pola vijeka i nema te priče koju nisam čula", priča Ruža.

Prije svega pet ili šest godina, u Ružinoj kafani je svaki dan moglo nešto da se pojede: pasulj sa kobasicama, mađarski gulaš, mladi kupus sa mesom, zimi sarma, pita, pileća supa... A onda je to prestalo. Ruža danas kuha samo po narudžbi, kada stalni gosti dan-dva ranije poruče nešto za gozbu i kada neko zakupi pola kafane zbog kakve proslave.

"Starijima je to postalo preskupo, iako su cijene uvijek bile normalne. Kod mene je porcija pasulja sa koljenicom, salatom i hljebom bila pet maraka, a mušterija je za te pare mogla da sipa dok se ne najede. Nije bila svedena samo na jedan tanjir. Ali, i to je postalo preskupo, a i meni je naporno u ovim godinama da kuham svaki dan. Mada, ponekad spremim neke đakonije, da ostanem u kondiciji", kaže Ruža.

I sistem naplaćivanja joj je originalan: sve što se popije ostaje na stolu. Tako ne postoji šansa da dođe do zabune, da se napravi previd za pivo ili dva, za rakiju više ili vino manje. Konfiguracija gostiju je mještovita - od starijih, preko sredovječnih, do onih mlađih. Jedan od najstarijih, koji pamti zidove Ružine kafane kada su bili prvi put okrečeni, jeste glumac Danilo Popržen, popularni Deni.

I programeri među gostima



"Ovdje mogu doći, popiti kafu, ćokanj rakije ili "voćno" pivo i pročitati novine na miru. Niko mi se na uvaljuje za sto, niko me ne umara sa pričama. A i znam gotovo sve koji ovdje sjede, a to već znači da mi ova kafana dođe, je li, kao porodica. Pa, dolazim u nju 40 godina, to sve govori", priča Deni.

Među najmlađim mušterijama su dvojica programera, Đorđe i Ivan. Oni su, kako to već biva, slučajno naišli na kafanu, ušli, popili po jedno "s nogu" i od tada...

"Od tada ne idemo u drugu kafanu. Prošli smo pored nje stotinu puta na putu s posla, ali je nismo zapazili. Onda nam je jedan drug rekao da tu svratimo, da je atmosfera unutra kao u starim kafanama, kao u birtijama iz priča ili sa filmova, pa smo jednom rekli: Daj da vidimo šta je unutra. Oduševio nas je pomfrit koji teta Ruža pravi. To, ustvari, nije pomfrit, nego njen krompir koji ona vadi iz trapa, guli i prži po narudžbi. Od jedne porcije nas dvojica se najedemo kao na slavskom ručku", govori Ivan.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: