"Pobijte ih sve. Bog će znati koji su njegovi."
Ova rečenica, koja se često pojavljuje kad su u pitanju genocidi u povijesti civilizacije, pripisuje se jeddnom vatikanskom diplomati. Riječ je o legatu Pape Inocenta III, svećeniku Arnoldu, koji je pri padu grada Beziera, jasno poručio svojo vojsci što i kako treba raditi. Naime, katolička crkva se od 1209. do 1229. godine brutalno obračunala sa zajednicom Albigenaza – kršćana, koji istrijebljeni. Bili su, inače miroljubivi, zagovarali su askezu, direktni kontakt s bogom, bez posrednika, Pape i Crkve i primali su i žene za svećenike. Moglo bi se reći da je s današnjeg stanovišta njihov najveći nedostatak to što su bili odveć miroljubivi. Nestali su kao mnogi poslije i prije njih, a zbrisala ih je ruka koja je sebi napisala ispričnicu da je to učinila u ime boga.
U ime boga, i u ime njegovog radikalnog negiranja učinjeni su najveći zločini u povijesti civilizacije. U zastupanje i negiranje boga ulaže se najveća strast, jer je i ulog najveći: radi se o pravu da se vlastita interpretacija svijeta nametne kao dominantna, odnosno jedina, i da se preko toga vrši vlast. Jedna verzija toga dogodila se i nama u Bosni i Hercegovini: iz zvaničnog negiranja prešlo se u nacionalno opredmećenje boga. Jer, ako iza nečega i njegove politike postoji božji apsolut, onda je sve dozvoljeno – "i uzmi Šemso koliko ti drago", kako kaže narodna doskočica.
Monaška ispovijest
Ako se pitate otkud ove pseudosociološke misli, moram vam reći da me na njih inspirisao vladika Vasilije Kačavenda. Medijima kruži ispovijest monaha Bojana Jovanovića, mladića koji je pristupio pravoslavnoj crkvi i dobio službovanje kod vladike koji se danas smatra najmračnijim i najkonzervativnijim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Riječ je, naravno, o zvoničko-tuzlanskom episkopu rođenom u Sarajevu 1938, kojeg Jovanovićeva ispovijest teško tereti za pedofiliju, bludne radnje, pa čak i učestvovanje u likvidacijama, koje su kasnije bivale proglašene samoubistvom.
Prije nekoliko mjeseci svijet su obišle fotografije Vladike i njegovog štićenika., izvjesnog Dejana Nestorovića, koji se predstavlja kao multimedijalni umjetnik, a zapravo je striper, odnosno obnaženi plesač, koji je javno govorio o većini svojih sklonosti, ne skrivajući homoseksualne.
Nestorović se po srbijanskim tabloidima hvalio sjajnim odnosom s vladikom i finansijskom podrškom od 50.000 "eura".
Kum nije dugme
Bojan Jovanović teško optužuje Kačavendu, između ostalog i za podvođenje i orgije. Kačavendino ime se spominjalo i u priči o ubojstvu Ljubiše Savića Mauzera, bivšeg načelnika Uprave policije Republike Srpske, 2000. Godine. Mauzer je u ratu, kao komandant paravojne jedinice Panteri inače, bio dosta blizak s Kačavendom, ali je poslije rata htio krenuti u obračun s kriminalom. Završio je izrešetan kalašnjikovom, u Bijeljini, gradu gdje stoluje i gdje je apsolutna vlast Vladika Kačavenda. Priča koja se i danas zna čuti po sjeveroistočnoj Bosni kaže da je između njih dvojice "puklo" jer je vladika u ratu imao čudan običaj naplaćivanja usluga vjenčanja. Naime, uveo je običaj “probavanja” mlade, pa je Mauzer koji je kumovao jednoj svadbi, opkolio vladičin prostor, i uz pomoć oružja vratio nevjestu njezinom suprugu. U vrijeme izbora patrijarha Srpske pravoslavne crkve, početkom 2010. godine, Kačavendu se smatralo velikim favoritom, ali je i u tako konzeratibnoj instituciji prevladalo mišljenje da takav čovjek ne može biti na vrhu. Pojedini srbijanski mediji su u to vrijeme počeli objavljivati dosije koji potvrđuju kontinuirani rad oca Vasilija u obavjetajnim službama bivše Jugoaslavije i to je u javnosti preteglo tas da se za patrijarha izabere manje eksponirani i manje kompromitirani Irinej.
Da je deset posto od svega ovoga tačno – a nema razloga da nije- nesumnjivo je da je Vladika Kačavenda čisti, nepatvoreni mrak. Zamislite holivudski film o njemu: sjajan "satanistički" horor- triler. Za početka rata "bljesnuo" je posredovanjem u naoružavanju, ispod žita i pod krinkom mantije, o čemu mogu posvjedočiti preživjeli iz Istočne Bosne, dijelio je šakom i kapom kalašnjikove kojima će se kasnije ubijati komšije. Tokom rata je izgradio dosta suverenu poziciju, držeći se u blizini vodstva bosanskih Srba, blagosiljajući Srebreničke zločine 1995, potom se malo povlači, učestvuje u zavjerama i biva biran u Međureligijsko vijeće. Za to vrijeme plaća stripere, gradi veleljepne dvore, orgija s gostima, i učestvuje u većini zavjera i "operacija" koje kuje vodstvo Republike Srpske.
Takav čovjek bi svugdje na svijetu, od Irske do Ognjene Zemlje, bio predmet ozbiljne istrage, i na vrat bi mu se natovarili svi: od roditelja čiju bi djecu mogao ugroziti, preko medija i javnosti, do vodstva njegove matične organizacije. Samo ovdje, u mraku nastalom na institucionaliziranom fašizmu, Vasilije Kačavenda će se i dalje šetati u svojoj mantiji i činiti što ga je volja. Jer, kod nas svećeničko odijelo – a imate takvih primjera i u svim drugim konfesijama, da ne bude da samo blatimo SPC – služi kao paravan ispod kojeg se kriju pravi monstrumi. I "u ime boga" nastavljaju vladati, krasti, bludničiti...
Stvarno, uništite nas sve. Možda bog zaista prepozna ko su njegovi.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
