Poema Srebrenica: Kada zašuti željezno oružje, a do neba vrišti materino srce

Bolje da je nema Nego da je ima

Ovakve Kakva danas jeste Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo U njoj Boraviti ne može

Pod olovnim nebom Od olova zrak Niko još nikada Nije naučio U pluća udisati

Iz nje bježi sve Što ima noga Su kojima može I ima iđe Pobjeći

Iz nje bježi sve I ono što niđe Nego pod zemlju crnu Nema pobjeći

Pravoslavci bježe Pridošli i domaći Muslimani bježe Domaći i pridošli

I koji je bio Živ nekako ostao Otišao pa se vratio Ni jedne zime sa ljetom Nije sastavio Niti jednu jesen Sa proljećem Nego je gledo Da što prije opet Iz Srebrenice ode

Šta je bilo Komšija nam katolika

A njima je Srebrenica Stotinama godina

Bila milo i prelijepo Stono mjesto Njihove dobre Plemenite udruge Otišli su odavno Kano da su U svojoj mudrosti Znali da će doći vrijeme U kom više neće biti Dobre Srebrenice

Govore nam Deset nam godina govore Kako je u Bosni Prestao rat

Uče nas I pisane nam upute o tome šalju Kako je u našoj državi Bosni i Hercegovini Prestao rat I kako više niko Ne smije Gledati u prošlost

Zar oni Uistinu vjeruju Da smo živi mi Koji ovdje stojimo I sa ovog mjesta Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi Zar misle da se zove zdravlje Zar misle da se zove razum Ono što je u nama preostalo Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma? Zar ne vide, zar ne čuju Zar ne znaju, da smo mi, Šta nas je preosalo, mrtviji od svih Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom, Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla, Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?

Ne date nam Da u prošlost gledamo! A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete: U budućnost gledajte!

A mi nju Nikakvu i nigdje I nikako ne vidimo Nit vidimo da ona Ikakvijem okom U nas gleda A kamo li da nas vidi I o nama brine

Mi imamo sadašnjost U koju se ljudskim okom Pogledati ne može

Mi isti Od olova zrak U našoj Srebrenici Koje više nema Dišemo sa onima Čije su oči Čije su ruke Čije su duše U našoj krvi ogrezle

I samo se oni Mogu radovati Vašoj komandi Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo U šta mi to drugo Nego u nju Imamo gledati?

Zar možete Materi kazati Da ne gleda sina? Zar sestri možete Komandu slati Da ne gleda brata?

Uzmite nam oči - Al ne učite nas više, ne šaljite nam više Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite, Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici, Rat prestao malčice, dok se i same, prekodana, Varakamo da je tako, i da jeste prestao! Ali su unas, i ljeti i zimi – i već je sedamnaest godina Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noći.

Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše, Milo i drago – od života rastavio!

On nam, danas, Mir u Srebrenici čuva! Kako da spava srebrenička majka? Čim sklopi oči, eto rata na vrata, eto one sekunde U kojoj je vidjela kako se, pod četničkim nožem, Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina! Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, proučenih Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oči spusti, Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog Sina!

Kako da živimo sadašnjost? Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, među nama ovdje nije, a jest živa! Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu, Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a Kamo li na ulicu izić! Četvero je djece izgubila! Ako Bi na ulici ikakvo momče il djevojče srela, pa joj koje Od njih na koje od njenih zaličilo – srce bi joj prslo, u Četiri stotine komada!

Je li to Mir? Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti Željezno oružje A do neba vrišti Materino srce?

Kad zlikovac Promijeni košulju Pa u njoj Pod našim kućama I našim pendžerima U našoj Srebrenici Čuva naš mir?

Vama jeste vaša A nama Nikako nije Naša prošlost prošla!

Nit će proći Niti može proći Dok olovno nebo Od srebra Srebrenicu Našu prekriva Dok pod njenim Od olova nebom Olovni zrak I olovne Od zraka zalogaje Dišemo i gutamo S onima što jesu Promijenili košulju Al srce pod košuljom I u srcu mržnju Niti su mijenjali Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste Nama nije Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati Nemojte nas vraćati U tu i takvu Od olova Srebrenicu

Nego Barem na tren jedan Pogledajte gdje vam se U dušama Po knjigama Zagubilo zrno Istine i Pravde

Ako u svom srcu Barem jedno Od Pravde i Istine Zrno pronađete

Od dobra i srebra Srebrenu i dobru Ljepoticu Srebrenicu - Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde I zrno Istine Pronađite!

Srebrenicu - Srebrenici vratite!

A mi ćemo se Uz Božiju pomoć Što žive što mrtve Odmah u nju vratiti

Neka se Uz Božiju pomoć Sastave i smire Sve Od svijeh vremena Srebreničke duše I Duše ove naše Žalosne i mrtve Sa živim dušama Svih naših mrtvih