{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Poema Srebrenica: Kada zašuti željezno oružje, a do neba vrišti materino srce

11.7.2014. u 07:23
168
Poema Srebrenica: Kada zašuti željezno oružje, a do neba vrišti materino srce
168
Poema Srebrenica: Kada zašuti željezno oružje, a do neba vrišti materino srce
Foto: Feđa Krvavac/Klix.ba
Srebrenica danas u vječnost ispraća novih 175 žrtava genocida, mučenika čije kosti su otkrivene u četiri i više masovnih grobnica. U nekim slučajevima pronađena je samo polovica posmrtnih ostataka žrtve. Nakon današnje dženaze i ukopa svoj mir u Potočarima će naći više od 6.000 žrtava bezumne mržnje. Odajući počast žrtvama Srebrenice, ali i preživjelima, donosimo poemu Srebrenica Abdualaha Sidrana.
Upućujemo i poznatu srebreničku molitvu:

Molimo Te,
Bože, da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

Neka je spas i mir nad nevinim žrtvama Srebrenice.

SREBRENICA



Bolje da je nema
Nego da je ima

Ovakve
Kakva danas jeste
Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo
U njoj
Boraviti ne može

Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije naučio
U pluća udisati

Iz nje bježi sve
Što ima noga
Su kojima može
I ima iđe
Pobjeći

Iz nje bježi sve
I ono što niđe
Nego pod zemlju crnu
Nema pobjeći

Pravoslavci bježe
Pridošli i domaći
Muslimani bježe
Domaći i pridošli

I koji je bio
Živ nekako ostao
Otišao pa se vratio
Ni jedne zime sa ljetom
Nije sastavio
Niti jednu jesen
Sa proljećem
Nego je gledo
Da što prije opet
Iz Srebrenice ode

Šta je bilo
Komšija nam katolika

A njima je Srebrenica
Stotinama godina

Bila milo
i prelijepo
Stono mjesto
Njihove dobre
Plemenite udruge
Otišli su odavno
Kano da su
U svojoj mudrosti
Znali da će doći vrijeme
U kom više neće biti
Dobre Srebrenice

Govore nam
Deset nam godina govore
Kako je u Bosni
Prestao rat

Uče nas
I pisane nam upute o tome šalju
Kako je u našoj državi
Bosni i Hercegovini
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati u prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi
Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?
Zar ne vide, zar ne čuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preosalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?

Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete:
U budućnost gledajte!

A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Čije su oči
Čije su ruke
Čije su duše
U našoj krvi ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo
U šta mi to drugo
Nego u nju
Imamo gledati?

Zar možete
Materi kazati
Da ne gleda sina?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata?

Uzmite nam oči -
Al ne učite nas više, ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite,
Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,
Rat prestao malčice, dok se i same, prekodana,
Varakamo da je tako, i da jeste prestao!
Ali su unas, i ljeti i zimi – i već je sedamnaest godina
Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noći.

Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!

On nam, danas, Mir u Srebrenici čuva!
Kako da spava srebrenička majka?
Čim sklopi oči, eto rata na vrata, eto one sekunde
U kojoj je vidjela kako se, pod četničkim nožem,
Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!
Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, proučenih
Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oči spusti,
Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog
Sina!

Kako da živimo sadašnjost?
Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, među nama ovdje nije, a jest živa!
Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,
Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a
Kamo li na ulicu izić! Četvero je djece izgubila! Ako
Bi na ulici ikakvo momče il djevojče srela, pa joj koje
Od njih na koje od njenih zaličilo – srce bi joj prslo, u
Četiri stotine komada!

Je li to Mir?
Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kućama
I našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir?

Vama jeste vaša
A nama
Nikako nije
Naša prošlost prošla!

Nit će proći
Niti može proći
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva
Dok pod njenim
Od olova nebom
Olovni zrak
I olovne
Od zraka zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
Al srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste
Nama nije
Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati
Nemojte nas vraćati
U tu i takvu
Od olova
Srebrenicu

Nego
Barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama
Zagubilo zrno
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno
Od Pravde i Istine
Zrno pronađete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu -
Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite!

Srebrenicu -
Srebrenici vratite!

A mi ćemo se
Uz Božiju pomoć
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve
Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: