Podijeljena mišljenja bh. pravnika o stranim sudijama i tužiteljima

Hilmo Vučinić, sudija Suda BiH, u vijećima je radio s desetak stranih sudija.

Istakao je njihov veliki doprinos u usvajanju znanja iz anglosaksonskog prava, sistematičnijeg pisanja presuda i drugo.

“Veliki broj tih sudija bio je iz zemalja Evropske unije (EU) koje su imale najbolju praksu Evropskog suda za ljudska prava. Neki su bili sudije Tribunala u Haagu sa zavidnim iskustvom u procesuiranju ratnih zločina, što je nama dobrodošlo, pogotovo što smo počeli da se srećemo s novim institutima, prije svega mislim na komandnu odgovornost i udruženi zločinački poduhvat”, objašnjava Vučinić.

Kreso i Vučinić se slažu da su najveći doprinos dale kolege iz SAD-a, a navode da sve imenovane sudije ipak nisu ostvarile značajne rezultate.

“Ne mogu generalizirati i reći da su svi bili dobri i dali jednak doprinos, kao što ni među domaćim sudijama nema svako podjednak kapacitet. Tako je bilo i među međunarodnim. Bilo je onih koji nisu ostavili značajan trag”, navodi Kreso.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH je od 2003. do 2006. imenovao međunarodne sudije i tužitelje, a imenovanja su 2007. prešla u nadležnost Visokog sudskog tužilačkog savjeta (VSTS), gdje je jedan od uslova za imenovanje bio osam godina iskustva na složenim predmetima.

“Ako se kritički posmatra njihov rad, mogu se uporediti dvije faze. Prva faza bila je od 2003. do 2006. Radilo se o sudijama koji su bili imenovani od svojih matičnih vlada i njihov mandat bio je u znatno kraćem trajanju. To se pokazalo kao loša praksa, jer tako mali period boravka nije bio dovoljan da na pravi način savladaju sve izazove”, kaže Vučinić.

Sarajevska advokatica Senka Nožica smatra da se od angažmana međunarodnih sudija i tužitelja mnogo više očekivalo i da je njihov učinak generalno jako loš.

“Kada je Tužilaštvo u pitanju, tu se očekivalo da će oni mnogo doprinijeti edukaciji domaćih tužilaca. Međutim, oni su bili posve odvojeni od domaćih tužilaca i vrlo malo mogućnosti je bilo da educiraju svoje kolege. Nažalost, čula sam da neki od njih prije dolaska uopće nisu bili tužioci, pa ispada da ih nisu ni imali odakle educirati, već su učili na našim predmetima. Slično je i sa međunarodnim sudijama”, ističe Nožica.

I dok su strani tužitelji u Specijalnom odjeljenju Tužilaštva BiH za organizirani kriminal hapsili i podizali optužnice protiv najviših zvaničnika u BiH, u postupcima koji su uglavnom završavali oslobađajućim presudama, međunarodni tužioci za ratne zločine imali su znatno veći broj osuđujućih presuda u predmetima u kojima je Haški tribunal završio većinu istraga i podigao optužnice.

Na složenijim predmetima bio je angažiran filipinski tužitelj Jude Romano, koji je podigao i pred sudom zastupao optužnice za zločine u logorima u Mostaru i Dretelju.

Amerikanci Erik Larson i Kwai Hong Ip radili su veći broj predmeta za genocid i druge zločine u Srebrenici.

Prema dostupnim podacima iz optužnica i presuda, nekoliko tužitelja, uključujući Juliju Baly, Michaela McVickera, Petera Tinsleya i Ruth Ley, nije podiglo nijednu optužnicu za ratne zločine niti je ijedan slučaj zastupalo pred sudom.

U Tužilaštvu BiH nisu htjeli komentarisati rad ovih tužitelja, već smatraju da je za to nadležna Kancelarija registrara pri Sudu BiH.

Zbog prevelike zauzetosti, kako su objasnili, domaći tužioci nisu mogli govoriti ni o iskustvima u radu s međunarodnim kolegama.

Po riječima Senke Nožice, bilo je slučajeva kada su međunarodni tužitelji u nekim predmetima nanijeli veliku štetu BiH, kao što je bio slučaj u predmetu u vezi s napadom na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj 1992. godine.

“Ne ulazim da li je tu počinjeno krivično djelo ili ko je tu učestvovao, ali potez tog tužioca bio je ogromna šteta za BiH. Prvo je rekao da je obustavio istragu, da bi za dva dana kazao da tu ima zločina, ali da to nisu uradili ovi nego neki drugi ljudi. To je neozbiljno, neprofesionalno i nestručno. Vi vodite istragu i jedini ste ovlašteni da utvrdite ko je to. Tako otpadaju svi politički prigovori, a ovako je dovelo do uznemirenja javnosti”, objašnjava Nožica.

Istragu o Dobrovoljačkoj obustavio je tužilac Jude Romano, nešto prije isteka mandata.

Ovaj njegov potez izazvao je burne reakcije u dijelu BiH, kao i kada je ranije njegov kolega David Schwendiman uoči odlaska iz BiH zatvorio istrage protiv osumnjičenih za napad na kolonu JNA u Tuzli i za zločine nad Srbima u Konjicu.

Iako smatra da je rad tužilaca generalno bio promašaj, Nožica ističe da je među njima bilo i briljantnih pravnika, koji zbog “pogrešnog koncepta” nisu mogli prenijeti znanja domaćem kadru.

“Jedan od najboljih tužitelja koje sam srela bio je Jonathan Schmidt. Bilo je predivno slušati njegova ispitivanja, briljantno je vodio istragu, pokazao je kako se vodi postupak, u predmetu koji je, na njegovu nesreću a na moju sreću, završen oslobađajućom presudom. Znali smo u sedam sati navečer završiti suđenje, a on je u devet ujutro već imao novog svjedoka”, prisjeća se Nožica.

Banjalučki advokat Krstan Simić smatra da međunarodne sudije i tužioci nije ni trebalo da budu inkorporirani u pravosudni sistem BiH, te da je njihov kredibilitet upitan kada im se pogledaju biografije.

“Ostaje dojam da su to bili marginalni likovi koji su došli vjerovatno da ostvare nečije političke ciljeve. Ostali su jedino za ratne zločine, a mislim da ni tu nisu dali neki doprinos. Mislim da je prevashodno za BiH dobro da oni odu”, kaže Simić.

Sudije i advokati sa kojima je BIRN razgovarao slažu se da je domaće pravosuđe sposobno da samostalno radi.

“Sudije ovog suda su već dugo osposobljeni da rade u sastavu domaćih vijeća, međutim moram priznati da nije lako raditi u atmosferi stalnih pritisaka i osporavanja”, naglašava Kreso.