Spomen-ploča je otkrivena na inicijativu njihovih porodica, a u organizaciji JU Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje iz Bosanske Krupe i Stage Arta iz Bihaća, pod pokroviteljstvom Općine i načelnika Armina Halitovića.
Mnogima je vrlo teško pronaći vezu između Bosanske Krupe i Titanica, nekada najvećeg broda na svijetu. Britanski putnički brod Titanic je udario u ogromnu santu leda u Atlanskom okeanu u noći 14. aprila 1912. godine, a potonuo je oko 2:20 sati 15. aprila. U nesreći je poginulo više od 1.500 ljudi. Među njima i četiri Krupljanina.
Naime, početkom 20. stoljeća došlo je do velikog iseljavanja Bošnjaka s prostora Bosanske krajine u SAD. Jedno od poznatijih odredišta bio je sjeveroistok Amerike sa svojim bogatim nalazištima uglja. Ljudi su mogli dobiti posao u mnogobrojnim rudnicima širom Pennsylvanije, Sjeverne Virginije i okolice. U želji da se dođe do posla i brze zarade s nadom u skori povratak u domovinu, na put preko Atlantika krenuli su i brojni Bošnjaci iz Bihaća, Krupe, Kladuše, Cazina, Kulen-Vakufa, Petrovca, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta, ostavljajući iza sebe svoja imanja i porodice.
Oko 500 Krajišnika odselilo u SAD
U periodu od 1903. do 1914. godine, prema procjenama, u SAD je ukupno otišlo oko 500 Krajišnika. Veliki broj njih je uspio zaraditi novac i vratiti se u svoju domovinu, dok su mnogi ostali u Americi. Jedni su osnovali porodicu u Americi, dok se drugi nikada nisu ženili. U samoći su dočekali smrt u dalekoj zemlji. Među onima koji su se uputili na daleki put preko okeana 1912. bila su i četiri Bošnjaka rodom iz sela Badić kod Bosanske Krupe. Njihovo odredište je trebao biti Harrisburg, gradić u Pennsylvaniji, gdje se nalazila veća kolonija iseljenika iz Krajine.
Ejdo Rekić je već bio u Americi 1906. godine, prvo u Milwaukeeju, država Wisconsin, a potom u Pennsylvaniji. Putujući s austrougarskim pasošem, četverica Bošnjaka su početkom 1912. krenula put Švicarske, gdje su u gradiću Buchsu, kanton St. Galen, kupili karte za putovanje u Ameriku u agenciji Viktor Klaus Wildi. Kupljene karte treće klase su nosile brojeve: 349248, 349249, 349250 i 349251, dok je cijena po karti iznosila 285 švicarskih franaka. Radi uporedbe, cijena putovanja u prvoj klasi je iznosila približno 4.350 dolara, što je otprilike 50 hiljada dolara u vrijednosti današnjeg novca. Nakon toga je uslijedilo njihovo putovanje do Southamptona u Engleskoj, gdje se Titanic pripremao za svoje prvo putovanje za New York. Titanic, vlasništvo kompanije White Star Lincs, je bio najveći putnički brod na svijetu, u vrijeme stavljanja u funkciju, te su ga neki smatrali nepotopivim.
Četverica Bošnjaka su se ukrcala na Titanic u srijedu, 10. aprila 1912. godine. Titanic je bio pregrađen na odjeljke po klasama kojim su razdvajani putnici. Treća klasa, u kojoj su se nalazili Krupljani, sastojala se od velikog broja malih pregrada na nižim spratovima broda, gdje je bilo najviše emigranata koji su putovali s nadom u bolji život u Americi. Nakon četiri dana putovanja, pošto je prešao dvije trećine svoje trasirane rute, Titanic je dospio u hladne vode sjevernog Atlantika, prepune ledenih santi, 530 kilometara jugoistočno od Newfoundlanda.
Tijela Krupljana nikada nisu pronađena
Nakon nesreće, brod Carpathia je stigao na mjesto i ukrcao 700 preživjelih putnika. Iz vode hladnog Atlantika (-20 C) izvučena su i mrtva tijela putnika koji su svoj spas potražili bacajući se u vodu s tonućeg Titanica. Većina tijela je prebačena u Halifax, Kanada, gdje su ukopana na groblju Fairview Cemetery. Među preživjelima se nije nalazio nijedan od četverice Bošnjaka, a njihova tijela nisu ni identificirana među ukopanim u Halifaxu. Stoga je, nažalost, najvjerovatnije da su svi potonuli s Titanicom, bilo s palube broda, bilo u hodnicima gdje su se borili sa stampedom ljudi koji su tražili spas.
Nažalost, zbog nepotpunosti spiskova poginulih putnika, vijest o smrti Krupljana je dugo ostala tajna te se moglo samo pretpostavljati da su nastradali na putu za Ameriku. Same okolnosti tragedije su ostale nepoznate cijelo stoljeće. Jedni od onih koji su tek nedavno saznali istinu o smrti svojih predaka su Esad Rekić i Nijaz Tatarević koji danas žive u Bosanskoj Krupi.
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
