{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
O bogu, ljudima i drugim stvarima

S
22.5.2010. u 20:30
0
17
O bogu, ljudima i drugim stvarima
0
O bogu, ljudima i drugim stvarima
Ahmed Burić
U ovom, predizbornom vremenu čovjek poželi da začepi uši i oči, da ne zna ništa kako se ne bi razočarao u one ljude koje je smatrao etičnima.
Pripremaju se transferi, prave se liste, trguje se i lobira na sve strane. No, to i jeste politika: suprotno u osnovi krivom shvatanju da je politika nešto uzvišeno je , zapravo, ispravan stav da politiku u dobroj mjeri čine tehnika i operativa, a da ideje dođu na početku i na kraju, kao neka vrsta soli u jelu. Kod nas je uvijek bilo drugačije, pa se demokratski nismo ni razvili.

Treba nam još nekoliko decenija. Da, ali vrijeme izmiče i , ipak, se radi o našim životima. No, rekli smo da nećemo o politici, barem zasad: za prošli dnevnik javio se što telefonom, što mailom, veliki broj ljudi zahvaljuju se i vele da im se sviđa, pa izgleda da samo vrijedi nastaviti.

Ponedjeljak

Razgovor s profesorom Radoslavom Tadićem završava tako što njih dvojica – on i Fikret Libovac – odlaze provjeriti postavku radova u okviru Izložbe nastavnika i saradnika Akademije likovnih umjetnika. Tu kuću, nekako, osjećam svojom iako nisam "likovnjak". Za razliku od ostalih umjetničkih akademija koje su, poprilično zatvorene i imaju neke svoje unutrašnje zakonitosti koje niti želim, niti mogu razumjeti, kroz ALU struji neka energija u kojoj različita mišljenja, pogledi, stilovi i tehnike rađaju kvalitet. Umjetnost i jeste, u dobrom dijelu, neslaganje sa tzv. «realnom slikom svijeta, a život je san, što bi rekao Calderon.

Utorak

Otvorenje u Collegium Artisticumu, puno ljudi i veliki uspjeh. I red je, reklo bi se, ipak su to oni koji podučavaju. Nekoliko radova izaziva pozornost: na početku posjetitelja dočekuje "Evropa" Enesa Sivca, precizna i blistava.

Na snažnom biku koji je u pokretu leži raskrečena djeva i kao da se sunča,. To, zapravo, i jeste, barem iz naše perspektive današnja Evropa, turistkinja koja se sunča uz rodeo. Sve što se oko nje i zbog nje, pa i u njoj događa, kao da je se ne tiče, sve te Grčke, Italije, Portugali, Slovenije, sve te ekonomije na staklenim nogama koje poljuljane drhte kao da nisu njezini problemi.

Ova skulptura, naprosto, vapi za nekim javnim prostorom, ona bi u svoj svojoj veličini i snazi mogla biti neki simbol i podsjećanje u kakvom smo vremenu živjeli i živimo, poput recimo Meštrovićevog Sv. Georgija koji ubija aždahu. Šezdeset je godina Univerziteta, a dvadeset i osam otkako je otvorena Akademija, i red je da izložba bude reprezentativna. I jeste: crkva u Plehanu, rad akademika Zlatka Ugljena je, naprosto, neka vrsta dokaza da bog, doista, postoji.

Prozračna, u obliku koji nije klasičan već pomalo zakrivljen stoji kao monument, ali i kao podsjećanje na prošlost. Sva ili dobar dio umjetnosti je, zapravo, odnos svjetla i sjene i čini se da je malo koji autor toga svjestan kao Zlatko Ugljen. Tu su i portreti Tatjane Milaković: u njima ima nečeg veličanstvenog, gauginovskog, oni su poput dobrog opisa jednog segmenta društva, puni, jasni, uobličeni i na asocijativnom nivou izazivaju pravu buru emocija.

Mi smo, zapravo, ono što su naše mane koje Tatjana Milaković sjajno vidi i otkriva. Pa crteži i snop Halila Tikveše, koji oplemene prostor i, zapravo, vas uvlače u priču o umjetnikovom svijetu, pa kutija s obojenom pticom koju bih najradije uzeo i odnio doma. Nisam kolekcionar, i ne umirem od želje za posjedovanjem bilo čega. Dovoljne su mi emocije koje sam ponio s te izložbe, ljepota koju je najlakše definirati kao neka vrsta ponosa što čovjek može biti suvremenikom nastanka nečega tako vrijednog kao što su radovi sa sarajevske Likovne akademije. Konačno nešto što inspiriše. No, to za naše dnevne novine nije vijest.

Ognjenka Finci kao prava profesorica me vodi da vidim izložbu hrvatske arhitekture u okvuru Dana arhitekture. Njezina knjiga Dizajn sistema urbanog mobilijara je skup slika i razmišljanja koji arhitekturu i općenito grad vode u polje diskusije, izvlači ih ispod tereta stambenog i urbanističkog miljea i postavlja u filozofsko metafizičko polje.

Njezine ideje kakva je naprimjer ona o smanjenju tenzija između javnog i privatnog putem uređenja zelenih površina su na jedan način i ljekovite u gradu čije se bolesti itekako vide.

Načas bi valjalo pobjeći, ali nema se kad, a ni gdje. Zatvaram oči, u glavi ostaju slike Vodenih orgulja koje je veliki hrvatski arhitekt Nikola Bašić postavio u Zadru. More se obija o građevinu i prizvodi zvuk, zvuk koji se uvijek može čuti kad načas zatvorim oči.

Srijeda

Vrijedni izdavač i dobri čovjek Ivica Pandžić koji vodi kuću Synopsis pokazuje svoje novo izdanje – međunarodni teološki časopis Concilium. Pokrenut od teologa koji traže dijalog poput Johanna Baptista Metza i Hansa Kunga, taj časopis zapravo osvjetljava prostor koji religija može imati u društvu i činiti ga boljim i prosperitetnijim.

Profesor Sulejman Bosto, intelektualac fundiran u idejama iz , uglavnom, njemačkog kulturnog i znanstvenog prostora govori o pravcima u kojima se kretala religija i u kojoj je mjeri došlo do razdvajanja crkve i države. Dok radimo intervju za radio emisiju "Izobilje i oskudica" on nudi neke poglede s kojima se nije teško složiti: uplitanje religije u državne poslove je regresivno, ali nama se dogodilo upravo to.

Omiljeni dio teozofije, barem kad sam ja u pitanju je (ne)mogućnost spoznaje boga. Iz pojedinih govora naših najviših vjerskih službenika teško je raspoznati dobrog, beskrajnog, svevremenskog boga. Oni kao da hoće da kažu da će nas bog kazniti ako oni ne budu živjeli dobro. To je plašenje bogom koji tlači, umjesto da bog bude nada i ohrabrenje.

Sreća pa svi vjerski službenici nisu kao reis i kardinal. Ima i onakvih kakav je fra Mile Babić, srčani i umni profesor Franjevačke teologije, dvostruki doktor znanosti koji se ne razmeće svojim znanjem, nego blagošću i mudrošću ispovijeda ono što moli. Jer, svijetu ako već treba bog, treba mu suosjećajni, plemeniti, trpeći pratilac, a ne prijeteći progonitelj.

Uto dolazi i vijest da su u okviru Međureligijskog vijeća Studenti fakulteta islamskih nauka klanjali akšam namaz u prostorijama Franjevačke teologije. K'o da su mene pitali. Dakle, oko boga: ako ga ima onda je jedan i sviju gleda isto, ako ih je više – ne zanima me!

Četvrtak

U rano jutro, oko 1 i 40, kad se svode računi i još jednom pogleda e- mail, stiže sms: "Ako ne spavaš, nazovi. Braco" Za petnaestak sati je otvorenje izložbe u počast stogodišnjice rođenja Voje Dimitrijevića, slikara koji je obilježio jednu epohu i čovjeka koji je uz Muhameda Karamehmedovića najzaslužniji za otvaranje sarajevske likovne Akademije. Ne ulazeći u kvalitativne ocjene – nije mi to ni posao, a nije ovdje ni vrijeme – valja reći da je Vojo Dimitrijević jedan od najznačajnijih Sarajlija u 20. stoljeću.

Španski borac, partizan i heroj Drugog svjetskog rata, neko ko je kompromisima i poltronstvom mogao u hijerarhiji prošloga sistema desetostruko više zaraditi, formativno je ostao u okvirima onoga što jeste – Sarajlija. Njegova slika "Naša muslimanka" je, zapravo, nešto što sa izvora pokazuje jednost i ujedinjenost kulture u kojoj su naši narodi ovdje živjeli. Principijelno, životno, umjetnički Vojo Dimitrijević je bio veliki format – bio je dobar i s Titom i sa Samuelom Beckettom - i svaka kultura na svijetu se treba ponositi nekim takvim.

Dobro je da je, barem to priznato i prepoznato, ovo je grad koji hoće potjerati istinsku veličinu, a prihvatiti pigmeje koji se samohvališu kako su veliki. Rezultat rada ljudi iz odbora za obilježavanje stogodišnjice je velika izložba, iza koje je stala Gradska uprava, a koju je, kako i priliči, otvorio gradonačelnik Behmen.

U Vojinim slikama ima nešto od svjetskosti, od onog kozmopolitizma koji je krasio Sarajlije, sve dok grad nije opkoljen, nakon čega se demografska slika promijenila. No, čini se da se grad ponovo otvara kroz njega struji nešto zbog čega ga vrijedi voljeti. Sarajevo Voje Dimitrijevića, njegove kćerke Tanje, njegovog zeta Stjepana, sina Brace, snahe Nene, Sarajevo ljudi koji su te noći bili u Umjetničkoj galeriji je Sarajevo za mene i tu sebi ne mogu pomoći.

Sarajevo predgrađa iz kojeg vreba nož i pogan jezik, drvenih wc-a, Sarajevo kojim su vladali makroi, a čije su se prve "ljubavi" ostvarivale na «redaljkama», Sarajevo alkoholičara kojima su hodže "dozvoljavale" da piju, Sarajevo mitskih ubleha i opsjena – taman sto puta bile međunarodno priznate i nagrađene – nije moj svijet. Sreća pa je sve više onih koje zanima ovo prvo, i koji za ovo drugo i ne znaju.

Petak

Novina koju je stvorila jedna stranka, sada žestoko optužuje tu istu stranku. I valjalo bi izabirati strane. Ne, svi previše dobro žive na muci ovoga naroda da bi im se u ovakvom kontekstu posvećivala ikakva pažnja. Veče završava po gradu, s prijateljem Tarikom Haverićem, recitiramo Šekspira, Calderona, Slamniga, divimo se velikim duhovima i polako odlazi sedmica u kojoj su se događale lijepe stvari. Neka ih još dosta bude.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: