{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Meho zvani prelivoda

S
15.6.2009. u 13:28
0
24
Meho zvani prelivoda
0
Meho zvani prelivoda
Da, da. Zna Meho kako plivati i kada je voda mutna, a da opet neukaljan izađe na suho. Znači, znao je i u onom sistemu a zna i danas. I zbog toga mu nikad nije dlaka falila s glave, a uvijek su ga cijenili kao uzornog člana društva koji je poštovao sve što je sistem tražio od njega. Pa kad je jedna vlast iznosila svoj namještaj, a druga unosila, Meho je samo promijenio značke i ordenje. Više nije narodni heroj nego demokrata.
Mehu su nekad svi poznavali. Klanjali mu se sa poštovanjem, diskretno ga pozdravljali i stavljali do znanja da je ugledan član društva, čak iako nije bio čovjek na visokom položaju. To je bilo nekad. Ali vremena su se promijenila pa Mehu danas malo ko prepoznaje. Elem, što se vozi u tuaregu zatamnjenih stakala, pa se i ne zna ko je unutra, elem što kad izađe iz tog tuarega, Meho nosi zatamnjene naočale tako da je teško razaznati o kome se tu zapravo radi. A, Meho, pametan kakav jeste, šuti i vozi svoga zatamnjenog džipa. Kružeći ulicama i posmatrajući ljude kojima ni onda, a ni sada nije bilo dobro. I to samo zato što njega nisu slušali i slijedili njegov primjer.

Meho je danas biznismen. Ima svoju građevinsku firmu koja dobija najbolje poslove. Sve ove velike zgrade koje vidite izgradili su njegovi radnici. I obnovljena cesta kojom se truckate obnovljena je njegovom mašinerijom. On poznaje lokalnog premijera, sa ministrima pije kafu redovno, a tenderi su za njega k'o da pucneš prstima, i stvar riješena. Ukratko, ko zna - zna. Nije se Meho, kako to sam shvata, libio da pokaže koliko je sposoban i koliko može doprinijeti svome gradu, iako to ovi što ga nikad nisu poslušali, slabo shvataju. Ne znaju oni kako je bilo izgraditi firmu, uposliti radnike za minimalne pare, natjerati ih da radi bolje budućnosti svih nas, daju doprinos za obnovu zemlje i utkaju svoju snagu u njene puteve i zgrade, škole i obdaništa, betonske stubove i trotoare. Ne znaju to oni jer ne znaju cijeniti.

Meho sebe smatra najzaslužnijim među zaslužnima. Jer, pogledajte realno, šta bi bilo da nije bilo njega? Da nije iskoristio sve svoje veze i poznanstva da pomogne napaćenom narodu da ponovo osjeti život i živi što je normalnije moguće. Malo ih je što shvataju veličinu njegove žrtve, sate i sate provedene na sastancima u zadimljenim i neklimatiziranim prostorijama, ubjeđujući vlasti da mu daju pare i vide kakva će čuda on napraviti. Ne znaju ni kako je bilo znojiti se radi tuđe bolje budućnosti, a biti dio grada koji je tvoj i koji si branio, a da ti je bilo namijenjeno da zauzvrat ne dobiješ ništa. Ne znaju oni, ne znaju, mislio je Meho u sebi milion puta.

Ne shvataju ni kako je bilo voziti se u kolima stečenim teškom mukom i radom, i trpiti sve te zlobne poglede koji su mu se jednostavno lijepili na lice, i nekako ga optuživački rezali, kao da je on, takav kakav je, kriv za nešto. Zato se Meho odlučio zatamniti svoja kola i svoje oči. I od tada svijet posmatra drugačijim pogledom, kao da tamnoća štiti sve njegove uspjehe, a drugi koji su ga prezirno gledali, danas i ne znaju da se iza tih stakala krije zapravo on.

A, želio je on sa mnogima podijeliti svoju tajnu uspjeha, i odati formulu koja je vrijedila onda, kao i danas, ali svi ti zavisni ljudi nisu ga htjeli slušati. To ga je podsjetilo na vremena partije, da, onda kada su mu iskazivali poštovanje, a ustvari, mislili najgore o njemu jer je od partije dobio trosoban stan i golfa iz Vogošće. Samo jer je bio dobar i slušao druge, jer je u pravo vrijeme i na pravom mjestu klimao glavom, potkazivao one koji su bili protiv sistema i reckama na bijelom papiru u špajzu bilježio nove poene.

Kada je došlo vrijeme i demokratija obasjala bašče i mahale, i Meho se brzo prilagodio te promijenio dres. Opet je želio biti prvi. Prvi u biznisu, prvi u stranci, u druženju sa ministrima i premijerima, prvi na prijemima i sijelima, prvi u vjeri ali i korištenju modernih komunikacija. Među prvima je kupi mobitel, a oko svoje kuće postavio kamere.

Uprkos onima koji nisu znali ili to nisu htjeli, pa su ga mrko gledali, Meho je opet pobijedio. Osjetio se pobjednikom, u gradu koji je krvavo branio, te zaslužio da dobije ono što mu i pripada. Uvijek mu je to bilo na pameti kad je ponavljao svakodnevnu rutinu uživanja u rezultatima svoga rada.

Uvalio bi se u masivni kožni namještaj, uzeo daljinski u ruke i upalio najveći LCD televizor koji je sebi u gradu uspio kupiti. Najprije bi provjerio sve sigurnosne kamere, da se ko ne šunja oko bazena ili visokih zidina uz kuću. Prebacio bi na garažu da vidi kako je dječiji porše, a zatim bezbrižan utonuo u duboki san. Na ekranu su ostale pjevati pjevaljke, a pudlica se bezbrižno igrala po mermernom podu. E, moj Meho, sretan li si, mislio je i u snu.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: