Maja Jurčenko prkosi poremećaju rasta: Volim svoj život, hendikep sam pretvorila u prednost
Marija Maja Jurčenko rođena je prije 70 godina u Bosanskoj Bijeloj u ravnoj Posavini, međutim sa porodicom se 1962. preselila u Mramor kod Tuzle, a potim i u grad na zrnu soli u kojem živi i danas.
Na samom početku razgovora za Klix.ba Maja, kako je svi od milja zovu, ističe da je rođena kao zdrava djevojčica, dužine 52 centimetra i težine 3.800 grama. Međutim, u trećoj godini života ustanovljen joj je poremećaj hipofize zbog čega je zauvijek zaustavljen njen rast.
"Roditeljima je u to vrijeme predlagana operacija, koja se tek trebala početi obavljati kod nas. Nakon što je otac doktore pitao da li će ona uspjeti, rečeno je da to sa sigurnošću ne mogu tvrditi, ali da sigurno neću moći voditi samostalan život. Otac nije pristao i sada sam mu neizmjerno zahvalna", priča nam Jurčenko i naglašava da je kroz godine života svoj hendikep pretvorila u prednost.
Volja za životom Umjesto operacije Jurčenko je prošla kroz nekoliko tretmana medikamentima, koji nisu davali rezultate. Međutim, to u našoj sagovornici nije ubijalo volju za životom. Nasuprot tome, još od malih nogu je pokazivala svoju živahnost, kreativnost, ali i prave ljudske vrijednosti.
"Oduvijek sam bila vesela i razdragana djevojčica, pa mogu reći čak i nemirna. Nije bilo mjesta na koje nisam mogla otići, igrati se, ali i pomagati svojim roditeljima, komšijama... Voljela sam život tada, kao što ga volim i danas. Na taj način sam pokazivala da moj poremećaj može nositi i brojne benefite te ponuditi sposobnost da obavljam teške poslove, poput unošenja uglja, što sam često radila na selu kod babe i djeda", ističe Jurčenko.
Odrasla je u porodici skupa sa majkom, ocem, braćom i sestrom, a za dosadašnjih 70 godina života sa posebnom sjetom na licu se sjeća perioda koji je provela u Mramoru nadomak Tuzle, gdje je završila osnovnu školu.
"U tom radničkom naselju svi ljudi su se slagali, niko se nije dijelio ni po kakvom osnovu, što se, nažalost danas gubi u skoro svim sredinama, izuzev Tuzle koja je to uspjela zadržati. Mene se uopće ne tiče ko je šta po nacionalnosti ili vjerskoj pripadnosti, iako je moj djed bio protojerej. Kada se uštinemo, sve nas isto boli", navodi Jurčenko, koja je ljevičarskog opredjeljenja.
Srednju upravnu školu završila je u Tuzli, ali nikada nije dobila priliku za zaposlenje u struci. Nije članica nijednog udruženja invalidnih osoba, ali je izuzetno aktivistički nastrojena. Želja za aktivizmom te humanitarnim radom u njoj se probudila u vrijeme ratnih razaranja u našoj zemlji i tako je ostalo do danas.
"Oduvijek sam ljudima voljela pomagati i to me posebno ispunjavalo. Aktivna sam bila u Crvenom polumjesecu i Crvenom križu, djelovala sam i u narodnoj kuhinji pri mjesnoj zajednici u kojoj sam radila brojne poslove… Osim humanitarnog rada, na takav način sam u strašnom ratu sebi i majci osiguravala hranu jer kao invalidna osoba nisam imala pravno na bilo kakvu vrstu primanja", prisjeća se Jurčenko, koja je znatan dio života provela njegujući svoju majku.
Brojne stare, nemoćne i bolesne osobe naša sagovornica do danas je obišla, pružila im svoju ruku, ponudila njegu i pomoć u skladu sa svojim mogućnostima… Na hiljade kilometara prepješačila je učestvujući u raznim antifašističkim mimohodima.
"Aktivizam, humanitrani rad i optimizam me vode kroz život, članica sam nekoliko udruženja, često sa članovima putujem, obilazim razna spomen obilježja, odajem počast žrtvama i slično. Ove godine me koronavirus spriječio u određenim naumima, ali se nadam da će epidemija veoma brzo proći kako bih mogla nastaviti sa svojim planovima", priča nam Jurčenko.
Britke je naravi Kod sebe danas ništa ne bi mijenjala, pa i narav za koju kaže da često zna biti izuzetno britka.
"Za mene kažu da sam metar i žilet i jeste tako, samo onaj žilet, moj jezik, je izuzetno zeznut – siječe u sekundi. Kada se vratim unazad i sve sagledam mogu vam reći da volim što sam ovakva kakva jesam – niskog rasta, izuzetno otresita i sentimentalna. Nisam nametljiva, svako ko želi sa mnom sjesti i popričati to slobodno može učiniti…", navodi Jurčenko.
Na prvo mjesto stavlja svoju antifašističku nastrojenost, a ideologija nasuprot njoj, ističe da je dovela do ružnih dešavanja iz devedesetih godina prošlog vijeka.
"Majka mi je uvijek govorila da ne bi voljela da doživim bilo kakav rat, ali to se nažalost desilo. On nam je sa sobom donio mnogo loših stvari, pojedine komšije su do jučer s nama pile kafu, ali su onda pokazale svoje loše strane. Period iz bivše Jugoslavije se ne može porediti sa ovim danas. Putovali smo gdje smo htjeli, družili se sa svima, imali smo sigurnost koja danas u cijelosti izostaje. Danas se ljudi dijele na stranačku opredjeljenost, zatim, na Bošnjake, Srbe i Hrvate, što nije dobro. Svima kažem da ljude ne moraju voljeti, ali ih moraju poštovati. Svi se moramo udružiti i napraviti promjene u državi jer ovako više ne ide", nadovezuje se Jurčenko.
Za svoj dosadašnji rad dobila je brojna priznanja, koja su joj od velikog značaja.
"Drago mi je što sam dobila sva ta priznanja, oni su mi predstavljali veliku satisfakciju. Tu nije bilo novčanih nagrada, na što sam ponosna, jer imam mnogo vrijednih papira koji mi stvaraju dodatnu volju za životom. Svako ko to nije doživio i ne može znati kakav je osjećaj kada se vrednuje vaš angažman na jedan takav način", mišljenja je Jurčenko.
Maja i danas u 70. godini života voli otići u kino, pozorište, ali i posjetiti izložbe slika. Nema tog društvenog događaja kojem ne prisustvuje, a pozivnice joj dolaze na kućnu adresu. Mjesta za pesimizam u njenom razmišljanju nema, a na kraju nam kaže da će za dobrobit građana raditi sve dok može hodati.
