{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Londonski doživljaji sa bosanskim pasošem

S
19.7.2009. u 08:00
1
137
Londonski doživljaji sa bosanskim pasošem
1
Londonski doživljaji sa bosanskim pasošem
Naš redovni čitatelj iz Londona donosi nam vlastitu tragikomičnu priču nakon što je počeo bh. mega projekat uvođenja biometrijskih pasoša koji je kod običnih građana, zbog stalnog padanja sistema i njegovog nepodizanja, izazvao očitu skepsu. Naš čitatelj igrom prilika oštetio je vlastiti pasoš, pa se obratio našoj ambasadi u Londonu, gdje je priča dobila već karakteristične odlike domaćeg diplomatskog bezobrazluka.
' Naime, ja sam Bosanac koji živi u Londonu i koji evo poslije svih ovih godina još uvijek ima bosanski pasoš. Priroda mog posla je takva da veoma često putujem i taj isti bosanski pasoš se ne pokazuje kao olakšica na bilo kojem putovanju. Svakom graničnom policajcu se pali crvena lampica kada ugleda egzotični plavi pasoš sa trokutom na njemu, tako da sam prilično navikao na sva "granična ispitivanja", vjerovatno kao i mnogi drugi moji sugrađani.

Elem, nekako izlazim na kraj sve ove godine, hodajući od ambasade do ambasade, tražeći vize i bezbrojna dokumenta. Ali u toj situaciji nisam jedini, valjda sam samo jedan od mnogobrojnog stada, koje je primorano da se ponižava pred strancima, a evo i pred našim potpuno beskorisnim bosanskim institucijama.

Moj pasoš je prije otprilike dvije sedmice neznatno oštećen. To me dovodi u veoma nezgodnu situaciju, jer sam primoran da putujem a kao sto sam već spomenuo, čak i sa novim bosanskim pasošem, svaki prelazak granice se pretvara u avanturu tako da se ne usuđujem koristiti ovaj oštećeni.

Moja nezgoda se događa istovremeno kada se u Bosni prelazi na novi sistem izdavanja biometrijskih pasoša i ambasada u Londonu, kao i druge bh. ambasade, su prestale sa primanjem zahtjeva za izdavanje putnih isprava.

Sve informacije vezane za biometrijske pasoše skupljam po bosanskim portalima sa interneta, jer na zvaničnoj stranici bh. ambasade u Londonu nema nikakvih vijesti. Naprotiv, zadnja "aktualizirana" vijest je čini mi se iz 2004 godine: Adnan Terzić sjedi u ambasadi i dosađujući se gleda u nekakvu promociju turizma (slike Starog mosta na A4 formatu, heklani stolnjaci posvuda itd.).

Halo, kud si kreno'?

Nakon mnogobrojnih pokušaja da kontaktiram ambasadu, to mi naravno nije pošlo za rukom. Tako da sam odlučio da odem lično u prostorije ambasade u prestižnom South Kensingtonu i da upitam za savjet. Po mom dolasku u ambasadu na stepenicama me zaustavlja čovjek u radnom odijelu koji sjedi i farba ogradu.
"Halo, kud si ti kreno?" , govori mi na bosanskom (valjda niko od ostatka zemaljske kugle nikad i ne zaluta u tu našu ambasadu, pa mi se automatski obraća na našem jeziku). Objašnjavam čovjeku koji farba ogradu da mi je potreban savjet iz konzularnog odjela. On mi govori da sačekam dok on ofarba, pa će mi otvoriti ??!

Učtivo čekam da završi sa farbanjem. Nakon toga on ulazi unutra i otvara mi vrata.

U konzularnom odjelu nema nikoga, osim dvije stranke koje čekaju. Gospođa koja bi trebala da prima stranke nije tu. Ljudi koji čekaju mi govore da je otišla da "nešto donese". Punih 45 minuta kasnije gospođa se pojavljuje.

Kad sam stigao na red, gospođa mi objašnjava da ona ne može da mi da bilo kakvu informaciju. Niti savjet da li je moj oštećeni pasoš u redu. Na moju ideju da skenira pasoš sa sigurnosnim aparatima za provjeravanje pasoša, tako da vidimo jesu li sigurnosne oznake pasoša oštećene, ona odgovara da oni te sprave nemaju.

Pitam je kada će biti moguće ostaviti zahtjev za pasoš, a ona odgovara da oni to ne znaju. Nemaju pojma. Da li je moguće da mi da bilo kakvu potvrdu da ambasada BiH nije u mogućnosti da izdaje pasoše? Naravno, ne. Tvrdoglavo koristeci "ti" gospođa mi odgovara - "tu ti ja ništa ne mogu pomoći, idi negdje pa pitaj". "Ali gdje, gospođo?" "Šta ti ja znam!", odgovara ona.

'Traži informacije na internetu'

Nakon mog inzistiranja gdje da saznam kada i kako će biti moguce podnijeti zahtjev za novi pasoš, i ne obazirući se na to da ona hoda okolo dok priča sa mnom, gura nekakve papire, naravno ne odavajući ni najmanji znak interesovanja za mene ili moj jadni plavi pasoš sa trokutom ispred nje, ko fol plaho zauzeta gospođa kaže:
"Ne znam ti to ja. Gledaj na internetu."
"Na internetu?"
"Da, a možeš otić' i na ono Ministarstvo za civilne poslove, pa pitaj tamo"

Izlazim iz ambasade. Čovjek koji je prije farbao ogradu po mom dolasku sad sjedi iza portirskog stakla sa velikom znakom "no smoking" i zureći u mene puši cigaretu i, valjda umoran od rada, pravi kolutiće od dima u zraku....

'Šta državu briga imaš li ti pasoš'

Nakon odlaska iz ambasade idem na stranicu Ministarstva civilnih poslova ali nisam iznenađen da na njihovoj web stranici nema nikakvih informacija o tranziciji sistema za putne isprave ili o napretku istog. Zovem broj sa stranice i nakon nekoliko različitih radnika i radnica dobijam Odjel za putne isprave, koji je navodno najkompetentniji da mi da bilo kakvu informaciju.

Gosp. Ivo Vladimir Batinić mi saopštava da je situacija u Bosni haotična i da niko ne zna kad će i gdje šta da proradi. Govorim mu da vjerovatno postoji negdje nekakav plan tehničke realizacije takvog obimnog projekta i da građani valjda nisu ostavljeni na milo i nemilo, i da valjda postoje bar nekakvi nezvanični datumi.

Gospodin Batinić, valjda uvrijeđen mojim skeptičnim pitanjem, odgovora:
"Slušaj ti - šta državu briga imaš li ti ili ja, ili bilo koji drugi pojedinac pasoš?"
Onako iznenađen besmislenošću te izjave, kažem mu - "Pa, znate, trebalo bi Vas interesovati. Vi služite građanima i morate im obezbjediti mogućnosti slobodnog kretanja i putovanja.'
"Ne moram ti ja ništa. Evo tebi broj Agencije za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka, pa ti pitaj tamo"
"???? agencije za šta ? ..."

Zovem Agenciju za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka BiH, tačnije Centar za personalizaciju Banja Luka. Gospodin iz Centra ze personalizaciju mi daje informaciju da će londonska ambasada možda nastaviti svoj regularni konzularni rad za neke dvije sedmice. Ali to naravno niko ne može potvrditi.

Inspirisan kolutićima od jutra, palim cigaru, na trenutak razmišljam o aplikaciji za englesko državljanstvo. Gledam u onaj plavi pasoš sa žutim trokutom i smješkam se. Rat nije uspio da me odvoji od mog državljanstva, pa neće ni sve zamrzlame bosanskih institucija, svjesno kreirane tako da budu nefunkcionalne i da Bosnu dovedu pred kolaps. E neće moći , jer niti sam ja ovca niti su Bosanci stado.'

Denis Leo Hegić, London

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: