Jedna od mojih omiljenih jeste i ona kako sam za vrijeme trećeg razreda srednje škole, koji sam pohađao u SAD-u, imao svađu sa jednim Koreancem, kojeg inače nisam podnosio, a ni on mene. Svađa je, nakon njegove loše opaske o našoj zemlji, rezultirala tučom. Moja fizička reakcija svakako je bila rezultat mojih godina, nostalgije za Bosnom, ali i frustracije zemljom i okolinom koja se tako mnogo razlikovala i razlikuje od one na koju sam bio navikao.
Tek deset godina kasnije shvatam da je dobrim dijelom bila i programirana i nažalost uslovljena društvom i kulturom u kojoj sam odrastao i u kojoj, nažalost, i danas odrastaju mlađe generacije – kulturi nasilja.
Razlog zbog kojeg se baš ova priča nije izgubila u rijeci vremena, i zašto mislim da je vrijedna da je podijelim, jeste to što sam umjesto očekivane kazne (izbacivanje iz škole, suspenzija, oduzimanje stipendije i povratak u Bosnu) za zadatak dobio da napišem esej (!?) u kojem sam trebao opisati deset načina kako bih drugačije postupio u istoj situaciji. U proteklih nešto više od deset godina ovu priču sam ispričao sigurno nekoliko stotina puta i svaki put bih se zajedno sa sagovornikom ili više njih ismijao izrečenim sankcijama i bio ubijeđen da tamo skoro niko nije baš normalan. Jer, valjda je normalno da djeca, mladići nekada imaju razmirice i da, ako ih ne mogu riješiti usmeno, riješe pesnicama tj. fizičkom silom. Valjda je normalno da se djeca iz jedne mahale potuku sa djecom iz druge, zbog ulice, fudbalskog tima, neke cure. Valjda je normalno da se navijači dva suparnička fudbalska tima tu i tamo potuku?
Meni je tada bilo, ali već odavno nije.
Ukoliko pogledate oko sebe primijetiti ćete da je život u Bosni i Hercegovini i naše društvo protkano nasiljem svake vrste – fizičkim, psihičkim, verbalnim, a u skladu sa digitalnim vremenom i virtuelnim (u prilog tome govori i 90 posto komentara na najpopularnijem bh. internet portalu). Zapravo, treba se upitati da li je normalno da nema praznika koji nije obilježen tučom ilii pucnjavom, ranjavanjem, ubistvima i saobraćajnim nesrećama. Da li je normalno da nema vikenda da se negdje neko ne potuče, izbode nožem ili ustrijeli pištoljem? Nije li potpuno nenormalno da navijače fudbalskih klubova ama baš uvijek mora pratiti vojska specijalaca i policajaca, kako se ovi ne bi potukli ili poubijali, kao što se desilo u Širokom?
Nema novine, internet portala, radija, televizije koji ne požuri da objavi te informacije, a opet, s druge strane, našoj publici nasilje izgleda nikada nije dosadna tema. O tome govori i podatak da su upravo crne hronike najčitanije rubrike u dnevnim novinama, a vijesti o nasilju rangiraju kao najpopularnije i na Sarajevo-x portalu.
I iako će mnogi požuriti da pripišu ovakve incidente recimo alkoholu i pozivati na "otrežnjenje nacije, morala i duha“, povratak vjeri i tradicionalnom načinu života, treba biti svjestan da koje piće više ne povlači nasilje samo od sebe. Piće više čini da ljudi budu sa manje kontrole, no postavlja se pitanje zašto manje kontrole mora značiti više nasilja, a ne, recimo, više smijeha, više kreativnosti, više druženja?
Na kraju, ubice Denisa Mrnjavca nisu bili ni pijani, ni drogirani, već sasvim trijezni. Nažalost, oni su društveno programirani, (ne)odgojeni i na kraju produkt su društva u kojem se nasilje ne samo toleriše kao neka relikvija tradicije, nego i prećutno odobrava izostankom reakcije. Ono što je možda i najpogubnije, nasilje se promoviše direktno i indirektno putem medija, u čijim vijestima i naslovnicama bolje kotiraju probisvijeti, tajkuni i mafijaši nego umjetnici, naučnici i drugi produktivni članovi društva. Na kraju, mislim da je samo kod nas normalno da se kriminalci "dopisuju“ preko dnevnih novina, a da njihova glave "krase“ naslovnice časopisa i magazina.
Navike, društvene vrijednosti i norme spadaju u trajne društvene institucije, a one se opet mnogo teže mijenjaju nego, recimo, politički ili ekonomski režimi. Problem u sistemu kakav je društvo i kultura mogu se riješavati samo sistematskim rješenjima. U zemlji gdje mehanizmi i sistemi jednostavno ne postoje ili ne funkcionišu dobro, pojedinci su ti koji mogu i moraju donijeti promjenu. Prvo mijenjajući sami sebe, a onda i druge u svojoj okolini.
Prije dvije sedmice javila mi se jedna prijateljica na Facebooku i rekla kako je čitajući i gledajući savjete iz projekta Odličan 5 +, koji sam započeo sa svojim kolegama, počela uviđati da možda baš ni ona nije imala najbolji odgoj i uzore i kako za ovaj projekat imam njenu bezuslovnu podršku. I iako nikada nisam napisao onaj esej iz početka priče, provukavši se bez "kazne“, promijenio sam sebe, a desetak godina kasnije počeo mijenjati i druge u svojoj bližoj i široj okolini.
I možda će naša djeca dočekati da idu na utakmice bez pratnje specijalaca. Možda će dočekati da slave praznike bez tuča, ubistava i ranjavanja. Možda će naša djeca dočekati rubrike pod nazivom "mladi i uspješni", koje će biti najčitanije i najgledanije u novinama, televizijama, internet portalima. Samo možda...
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Navijači ismijavaju Riceovu djevojku zbog izgleda, slomljena je obrisala sve fotografije
