{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kolektivne tužbe žrtava rata

S
10.8.2007. u 15:30
0
0
Kolektivne tužbe žrtava rata
0
Kolektivne tužbe žrtava rata
Žrtve proteklog rata sve češće se odlučuju na podizanje tužbi protiv vlasti, koje, barem za sada, nemaju niti plan za rješavanje ovog problema niti odgovor na njihove zahtijeve. Članak o ovoj temi napisala je Erna Mačkić, novinarka BIRN – Justice Reporta.
Sve je veći broj žrtava rata iz Bosne i Hercegovine koje sudskim putem traže obeštećenje za svoje patnje. Za sada tužbe podižu protiv entitetskih vlasti, ali najavljuju i tužbe protiv država koje su imale svoj udio u ratu.

Masovne tužbe i zahtjevi za reparacijama dočekale su vlasti nespremne, mada dolaze 12 godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma. Za sada, ovdašnje vlasti, ali ni one u regionu, nemaju plan za rješenje ovog rastućeg problema, zbog kojeg bi uskoro sudovi mogli biti zatrpani krivičnim prijavama.

Do sada su civilne žrtve rata najčešće tužile dva bosanskohercegovačka entiteta – Federaciju i Republiku Srpsku – i to pred kantonalnim, odnosno općinskim sudovima širom BiH.

Međutim, prema najavama žrtava rata svih nacionalnosti u BiH, uskoro se mogu očekivati prve tužbe protiv država u regionu.

Entitetski budžeti nemaju planirana sredstva za isplatu materijalne štete nastale u toku rata, ali predstavnici vlasti, pritisnuti tužbama, postaju svjesni da moraju pronaći rješenje.

Na strani žrtava su i postojeći međunarodni sistemi za zaštitu ljudskih prava koji nalažu državama da obeštete žrtve.

Logori, vojske i žrtve

Ne postoje zvanični podaci, ali se pretpostavlja da je za tri i po godine rata u Bosni i Hercegovini formirano preko 500 logora i centara zatočenja. Četiri vojske – Armija BiH, Vojska Republike Srpske (VRS), Hrvatsko vijeće obrane (HVO), te Vojska Autonomne pokrajine Zapadne Bosne – kontrolisale su logore u BiH.

Najčešće su među zatočenicima bili civili, ali je bilo logora u kojima su boravili ratni vojni zarobljenici, dezerteri, neposlušnici vlasti... Neki logoraši su prošli više od dva logora, te je njihovo zatočenje trajalo i po nekoliko godina.

Drugi su u zatočeništvu držani nekoliko mjeseci, ali često su patnje kroz koje su prošli u tom periodu bile veoma teške, te se i danas nose sa fizičkim i psihičkim posljedicama.

Pored logora koji su formirani na teritoriji BiH pod kontrolom različitih vojski, građani BiH bivali su zatočeni i u logorima na teritorijama susjednih država, ili hapšeni u tim državama a potom prebacivani u logore u BiH. Pretpostavlja se da je u različitim periodima više od 50.000 građana BiH početkom devedesetih bilo zatočeno u različitim logorima i centrima zatočenja.

Suljo Kretaš je bivši logoraš koji je prošao kroz tri logora na području Hercegovine. Nedavno je odlučio tužiti Federaciju BiH, jer je na teritoriji koja se danas tako zove on bio zatočen u nekoliko logora.

"Zarobljen sam 13. septembra 1993, a oslobođen 1. marta 1994. godine. Prvo sam bio u zatočeničkom centru formiranom u srednjoj školi u Prozoru, gdje sam na razne načine maltretiran i fizički zlostavljan. Od zadobijenih ozljeda, nekoliko mjeseci sam bio nepokretan", kazao je Kretaš u izjavi za Justice Report.

Iz škole u Prozoru, Kretaš je prebačen u policijsku stanicu u ovom gradu, a potom u logor Heliodrom kraj Mostara. Sva mjesta u kojima je bio zatočen bila su pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.

"U Heliodromu su me ‘poštedjeli’ da ne idem na prvu liniju fronte sa radnim vodom jer sam bio nepokretan", dodao je Kretaš, istaknuvši da i danas ima zdravstvenih posljedica zbog onoga što je pretrpio.

Predsjednik Udruženja logoraša iz Mostara Ramiz Tiro je u izjavi za medije kazao da očekuje da će iz Hercegovine biti podignuto "5.000 tužbi" protiv Federacije. Tužitelji su najčešće bivši zatočenici iz logora Heliodrom, Dretelj i Vojno, ali i iz drugih zatočeničkih centara.

O tužbama razmišljaju i Hrvati koji su bili zatočeni u logorima pod kontrolom Armije BiH, a među njima i Miroslav Zelić iz Bugojna, koji kaže da "radi na pripremi tužbe za naknadu štete".

"Bio sam zarobljen u logoru Stadion, koji je držala Armija BiH, oko osam mjeseci. Nekoliko puta su me u toku zatočenja vodili na prvu liniju u živi štit. Tako sam i ranjen", kazao je Zelić u izjavi za Justice Report.

Zelić i drugi logoraši iz Bugojna kažu da još uvijek ne znaju koga će tužiti jer, tvrde, "Federacija u to doba nije ni postojala, a danas više ne postoji BiH kakva je tada bila".

"Kad prikupimo sve dokumente, odlučit ćemo koga ćemo tužiti", dodao je Zelić.

Prema podacima iz Saveza logoraša BiH, pripremljeno je 54.000 tužbi. Najviše ih je protiv Republike Srpske, ali je znatan broj i tužbi protiv Federacije BiH.

Šaćir Srebrenica, zamjenik predsjednika Saveza logoraša BiH, kaže da još uvijek ne zna tačan broj tužbi protiv Federacije, jer "svi logoraši nisu članovi Saveza".

"Procjenjujemo da bi moglo biti oko 20.000 tužbi protiv Federacije. Među tužiteljima su i osobe koje su bile zatočene logorima na području takozvane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne od vojske Fikreta Abdića, koji je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine", kazao je Srebrenica.

Jedan od logora koje je navodno kontrolisala ova vojska jeste Drmeljev kraj Velike Kladuše, kroz koji je za dva mjeseca prošlo 520 ljudi.

Josip Sladić, zastupnik žrtava pred sudovima u BiH i Hrvatskoj, kaže da su do sada tužbe protiv Federacije podnesene na području Mostara, Sarajeva i Bihaća.

Sladić kaže da za podizanje tužbe svaki pojedinac mora imati dokaze da je zaista bio u logoru, odnosno ili da je član Saveza, ili da svjedoci potvrde da je bio u logoru. Ukoliko osobe koje žele podići tužbu za pretrpljene fizičke patnje, kaže Sladić, moraju priložiti ljekarske potvrde.

Porodice nestalih ili ubijenih moraju priložiti potvrde o statusu svojih najbližih.

Tužbe bi željeli podići i neki od bivših logoraša koji danas žive na teritoriji Republike Srpske. Jedan od njih, Slaviša Jovičić, koji je bio zatočen u logoru u Sarajevu, a danas je član Udruženja logoraša RS-a, kaže da bi bilo bolje podnijeti tužbu protiv BiH nego protiv entiteta, "jer je država pravni subjekt".

"Predlagao sam Bošnjacima bivšim logorašima da zajedno tužimo državu, ali to oni nisu prihvatili", kazao je Jovičić, istaknuvši da "logoraši iz RS-a pojedinačno podnose tužbe, te da zbog toga ne zna o kojem broju je riječ".

Tužbe podnose i civilne žrtve rata, odnosno osobe koje su na druge načine stradale tokom sukoba u BiH. U ime 700 invalida i porodica stradalnika rata iz Sarajeva, tužbu protiv RS-a je nedavno pokrenulo Udruženje civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo. Tužitelji traže "moralnu satisfakciju i novčanu naknadu".

"Tužbe su u junu ove godine podnijeli invalidi i porodice poginulih civila. Dobili smo odgovor od suda u Banjoj Luci da je preko 500 tužbi zaprimljeno i uskoro očekujemo ročišta", kaže Sanida Karović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, naglasivši da na području ovog kantona, prema njihovim podacima, ima 4.000 žrtava rata.

Novčane naknade koje traže civilne žrtve rata Kantona Sarajevo, kaže Karović, "u skladu su sa evropskim standardima i različite su ovisno o stepenu invaliditeta".

Tužbe protiv država

Odnedavno su žrtve rata odlučile tužiti i susjedne države – kriveći ih ili za podršku koju su davale snagama koje su bile uključene u sukob na tlu BiH, ili za to što su bili zatočeni u logorima na njihovoj teritoriji.

Salko Čedić je, kako kaže, zarobljen u Makarskoj u hotelu "Sirena" (Hrvatska), nakon čega je deportiran u Hercegovinu i zatočen u logor Gabela. On želi tužiti Republiku Hrvatsku.

"Insistiram da se tuži Hrvatska jer sam zarobljen u toj zemlji tokom posjete porodici", kaže Čedić, navodeći da je u logor Gabela odveden 29. juna 1993. godine, a pušten pet i po mjeseci kasnije.

Fond za humanitarno pravo Beograd (FHP) nedavno je, zbog zatvaranja i mučenja izbjeglica iz Srebrenice, protiv Srbije podnio tužbe, uz zahtjev za naknadu štete, u ime Nusreta Kulovca i Sakiba Rizvića. Obojica su u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, potražili utočište u Srbiji, ali su uhapšeni i zatvoreni u logore u kojima su bili mučeni i ponižavani.

Prema saopćenju FHP-a, Kulovac i Rizvić su bili među 850 izbjeglica iz Srebrenice i Žepe koji su zatvoreni na srbijanskoj teritoriji, u Šljivovici i Mitrovom Polju, gdje su bili izloženi "batinanju, ispitivanju, bez dovoljno hrane i u lošim higijenskim uslovima".

"Za odlazak u WC morali su tražiti dozvolu. Rizvić je jednom prilikom, pri ulasku u WC, zadobio udarac u stomak. Kulovac, iako je radio u blatu na izgradnji brane, nije tri mjeseca dobio dozvolu da se okupa", stoji u saopćenju FHP-a.

Fond je pozvao Vladu Srbije da donese program reparacije za žrtve kršenja ljudskih prava u prošlosti za koja su "odgovorne srpska policija i vojska".

I Crna Gora bi uskoro mogla postati predmet optužbi bivših zarobljenika. Muhamed Taslidža, logoraš iz Morninja u Crnoj Gori, putem medija je pozvao sve bivše zatočenike tog logora, kojih je do sada registrirano 86, da do 10. augusta ove godine dostave kompletnu dokumentaciju kako bi mogli tražiti ostvarivanje svojih prava.

Nadoknada štete

Ukoliko sudovi na području BiH presude u korist logoraša, morat će im biti isplaćena materijalna nadoknada.

U tužbama koje su za sada podnesene, oštećena strana zahtijeva materijalnu nadoknadnu, i to 600 maraka po danu provedenom u logoru.

Oni koji su pretrpjeli fizička oštećenja za vrijeme boravka u logoru, tražit će dodatnu nadoknadu, i to ovisno o stepenu oštećenja.

Među tužiteljima su i članovi porodica ubijenih ili smrtno stradalih, koji traže 70.000 maraka za svoje gubitke.

Za sada nijedna od država kojima prijete tužbe nema rješenje za isplatu eventualno dodijeljenih obeštećenja.

Jedini pozitivan primjer iz prakse jeste rezultat višegodišnje tužbe grupe Bošnjaka iz BiH koji su tražili obeštećenje od Crne Gore, čije su vlasti 1992. godine izručile vojsci tadašnje Srpske Republike BiH grupu muškaraca uhapšenih na teritoriji ove danas samostalne države.

Vlasti u Crnoj Gori su u aprilu ove godine, nakon niza pritisaka iz inostranstva, te organizacija za zaštitu ljudskih prava u regionu, pristale isplatiti odštetu porodicama osoba čija sudbina u najvećem broju slučajeva ni do danas nije poznata.

Deklaracija o osnovnim načelima pravde za žrtve zločina i zloupotrebe moći, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila 1985. godine, nalaže svim zemljama članicama ovog tijela da, u slučajevima kada obeštećenje nije moguće obezbijediti od individualnih počinitelja, "države materijalno obeštete žrtve (...), a kada je prikladno, i članove njihovih porodica".

Također, u Deklaraciji stoji preporuka za osnivanje "nacionalnih fondova za obeštećenje žrtava", ali takvi fondovi ne postoje niti u BiH, niti u Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori.

Tražeći odgovor na pitanje ko može isplatiti odštetu, predstavnici Saveza udruženja logoraša nedavno su imali sastanak sa premijerom RS-a Miloradom Dodikom.

"Dodik je kazao da nema ništa protiv podnošenja tužbi, da podržava zahtjeve bivših logoraša, ali je sporna materijalizacija zato što se radi o velikom iznosu. Rekao nam je da to ne može podnijeti ni jedna stabilna država, a kamoli entitet", kaže Šaćir Srebrenica.

Srebrenica smatra da bi isplatu obeštećenja, čiji će iznosi biti utvrđeni presudama, i Federacija i Republika Srpska mogle prolongirati.

Potvrdu da je moguće dobiti sudsku presudu ali da će odluka biti prolongirana, logoraši nalaze u primjeru Zijahudina Smajlovića, koji je 2003. godine dobio proces protiv RS-a, ali mu presuđeni iznos od 4.500 KM još uvijek nije isplaćen.

Vlada Federacije nije zauzela stav o mogućoj isplati sredstava bivšim logorašima, a glasnogovornica Ministarstva financija FBiH Amela Mulabdić kaže da troškovi ove vrste nisu planirani u ovogodišnjem budžetu.

Saliha Đuderija, šefica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, kaže da se mora razriješiti pitanje obeštećenja za žrtve, jer to predstavlja "kamen oko vrata i stalno vraćanje unatrag".

"Postoji mogućnost da država donese zakone i da se dogovori sa kategorijama žrtava kako ih obeštetiti. Trenutno to ide vrlo teško i ne postoji suglasnost oko potrebnih zakona", kazala je Đuderija za Justice Report.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, kaže Đuderija, radi na Zakonu o žrtvama torture i civilnim žrtvama rata, ali se "susreću s nizom problema, od kojih su neki političke prirode".

Program reparacije kojim bi se u potpunosti trebale obeštetiti žrtve jeste, prema Đuderiji, jako složeno pitanje i "nijedna zemlja u svijetu nema idealan model" na koji bi se BiH mogla ugledati.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: