Boccia je u intervjuu za Repubblicu ispričao svoje iskustvo opsade i tog dana kada je napravio fotografiju koja je obišla svijet.
"Sjedeći ispred jednog kafića u ulici Radojke Lakić, ja i Edoardo (novinar Edoardo Giammarughi op.a.) smo čekali kafu. Radni dan bio je skoro gotov, u gradu je primirje. Srpski vojnici sa svojih pozicija oko grada ne pucaju. Rat se na trenutak čini daleko, iako, samo stotinjak kilometara od Sarajeva, u Mostaru se vode žestoke borbe između muslimana i Hrvata. Grad na Neretvi je na izdisaju, pod opsadom vojnika koji se mole u Međugorju. Čak ni udaljena sela nisu pošteđena etničkog čišćenja.
Počitelj, gradić umjetnika i slikara, skoro je sravnjen sa zemljom. Pored spaljene džamije postavljen je krst visok pet metara, koji ne služi za molitvu, nego za zastrašivanje. Prekid ratnih dejstava nije postignut po ko zna koji put. I dok konobar spušta kafu ispred nas, odjekuje eksplozija. Uzimam fotoaparat i trčim na mjesto gdje je pala granata u ulici Maršala Tita. Čujem zvuk koji mi paralizira noge, zalijepljen sam uz zid koji podrhtava od eksplozije. Na ulici nema nikoga, ali čujem čovjeka koji viče. U blizini Vječne vatre nalazi se prolaz u kojem je desetak ljudi. 'Ostani ovdje', govore mi. Posmatraju me napeto, ali dostojanstveno. 'Ovo je fotografija', pomislio sam. Podižem fotoaparat, ali oklijevam. Odjekuje još jedna eksplozija, izlazim iz prolaza žaleći što nisam napravio fotografiju.
Vidim komešanje u blizini tržnice, približavam se, djevojka trči prema meni, podižem aparat, škljocam i proklinjem sebe što nisam namjestio kontinuirano snimanje. Prekasno! Prošla je pored mene i ne pogledavši me. Ne izlazi mi iz glave njen pogled, koji je govorio da ne trči zato što se boji, nego zato što je bijesna. Bijesna je zato što pucaju na njen grad, njene navike, na njen život.
Ljuta je vjerovatno jer sam i ja ukrao intimnost njenog bijega. Razmišljanje mi prekida još jedna detonacija. Nastaje tišina, a ja razmišljam da li imam ijednu fotografiju. Nasreću, nisam vidio ranjenike. Nakon te fotografije sam se uvijek osjećao kao šakal", ispričao je Boccia.
