Na pitanje – kako biti i ostati čovjek do kraja, iz principa, teško je odgovoriti. Svako od nas imaće neki svoj individualni pristup i dati svoj doprinos vrijednosti koja bi na kraju trebala biti univerzalna, i koja bi nas trebala ogoliti od naših identiteta koje smo tokom svoga odrastanja navukli na sebe. I zaista, kad poskidamo sve što smo kao neku vrstu zaštite navukli preko svoga golog tijela, ostaje samo to jedno jednostavno ljudsko biće koje je jednako ma gdje da živi.
Valjda i zato kad se kaže tako prosta stvar kakva je 'biti čovjek', podrazumijeva se skup nekih osnovnih vrijednosti koje nas kao takve definiraju i povezuju sa svim drugim ljudima na planeti, ma koliko nam navike, geografska ili neka druga određenja bila drugačija.
Ali nas prvenstveno interesuje ono što se dešava u maloj, zelenoj, planinskoj, zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina. Na tom dijelu planete na kojem se isti ljudi, istoga jezika, ponašanja i nasljeđa utrkuju u tome kako će što više biti različiti, kako će svoje identitete učiniti drugačijima, nabacujući jednu odrednicu za drugom. Bilo da se to radi o vjeri, naciji, jezičkom obilježju, zastavama i tradicijama, i čemu sve ne. Samo da se pobjegne od zajedničke istosti koja bi nam pokazala kako smo zapravo blizu jedni drugima, više nego što smo daleko.
A, u toj utrci, onako, negdje usput izgubilo se ono najvrijednije u nama, što nas je krasilo tako dugo, i pretvorilo nas u puke sljedbenike vrijednosti vlastite čistote koja različitost sve manje trpi i kojoj je pedantnost očuvanja nametnutih pravila iznad svake univerzalne vrijednosti. Nije ovo bosanska šuplja priča. Ovo je stvarnost koja nam se ukazuje kroz male stvari čije događanje potvrđuje lažnu sliku koju imamo o sebi i neodrživost prizora u ogledalu koje je toliko zaprljano da se osim sjena naše lice i ne može dobro vidjeti.
Male stvari koje čine život nekome i jesu sam život. Nekome ne znače ništa. Kod nas je tako lako tuđe živote strpati u smeće jer prema našim kriterijima dobrote i moralnosti, nisu u rangu sa našima te ih u svakom momentu treba degradirati kao manje vrijedne.
Razmišljam posljednjih dana o tome koliko u ovoj našoj domovini ima one djece kojima će život, samo zbog načina na koji su došli u ovaj nesretni svijet, biti zagorčan sve do njegovog kraja. Ona pripadaju onoj posebnoj naciji koja se kod nas odmilja naziva jednim otužnim imenom – kopile. To je ono dijete koje je nastalo u vanbračnoj zajednici, iz ovog ili noog razloga, i koje je i prije svoga rođenja lokalna zajednica označila kao nešto prljavo, nepoželjno, nemoralno, nedostojno života u takvom društvu visokih moralnih standarda kakvo je naše, tako da sam njegov dolazak na svijet uzdrmava ovu harmoniju uzgoja čistunaca.
To je ono dijete koje je zajedno sa svojom majkom prezreno na svakom koraku, kojem druga djeca u školi dobacuju, učiteljice pokazuju suzdržanost a komšiluk ispotiha govori s podozrenjem tu magičnu riječ koja kao da im je istetovirana negdje na koži. Djeca ko djeca. Ne razumiju to. Sve dok ne odrastu i ne shvate tu gorku sudbinu odrastanja u mjestu u kojem se tretiraju nepoželjno, kao zagađivač okoline i plave krvi koja se distribuira tradicionalnim mahalskim sokacima.
Njihove majke su bezmalo crne ovce, kurve, nevjernice, bludnice, anamo one, i sve drugo što naša sredina može izmisliti za jednu ženu koja, eto, nije po njihovim mjerilima.
A, priče takvih majki i takve djece su sasvim jednostavne. Oni su ljudi ko i svi drugi, s kojima se život ili neki čovjek poigrao tek tako, i kojima je živjeti ma šta bilo. Elem, to su bića kao i sva druga, sa svojim prednostima i manama, životnim padovima i uspjesima, željama i mogućnostima. Majke i djeca poput stotina i hiljada drugih, i ništa manje ili više vrijedna od ostalih koji su odrasli i živjeli u takozvanim normalnim porodicama.
No, iako naša uboga sredina dobro zna da se ipak radi o ljudskom stvorenju koje je kao takvo došlo na ovaj svijet, i koje će imati svoj put, ma šta dugi jezici pričali o njemu, nema mira i spokoja. Kao da će ga vječno pratiti gadljivi pogledi, izbjegavanja, tajna praćenja i ogovaranja iza prozorskih zavjesa i mučnina da jedno takvo stvorenje živi među njima. I kao da će zauvijek imati taj gorki nadimak 'kopile' jer je ne svojom voljom došlo živjeti tu među nama.
I iako smo navodno puni plemenitosti, strpljenja, skrušenosti i ispunjavanja božje volje na svakom koraku, barem kada je verbalan odnos u pitanju, iz dana u dan padamo sve niže na stvarima koje definiraju ljudskost u njenom najjednostavnijem obliku. Tamo gdje nam ne trebaju nikakve svete knjige, zakoni, politika i vođe da bismo se znali odnositi jedni prema drugima. U onom dijelu našeg života gdje su stvari kakve jesu već stoljećima, i gdje je novo biće na ovom svijetu još uvijek ono što je oduvijek bilo – samo dijete.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
