{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Jasna Šamić: BiH je osuđena na propast jer se odriče svojih stručnjaka

A
1.12.2013. u 11:08
472
73
Jasna Šamić: BiH je osuđena na propast jer se odriče svojih stručnjaka
472
Jasna Šamić: BiH je osuđena na propast jer se odriče svojih stručnjaka
Jasna Šamić (Foto: Anadolija)
Poznati orijentalista, prevodilac, književni kritičar, književni historičar i pisac Jasna Šamić u svom dugogodišnjem radu izdala je veliki broj knjiga, a u razgovoru za agenciju Anadolija govori o svom životu, djelima, postignućima ali i otkriva svoj stav prema poznatim svjetskim piscima.
Šamić je predavala Tursku književnost, radila u Parizu na poznatim radijskim programima, predavala na akultetu u Strazburu, Parizu, Utrehtu, Grenoblu i Briselu. Sada živi u Parizu kao slobodan pisac.

Kako kaže, prije više od godinu dana izdala je knjigu Mistika i “mistika” (Plima, Cetinje-Ulcinj), esej o sufizmu na osnovu mističkih/sufijskih simbola koji su u sufizmu filozofijski koncepti.

"U protekloj godini izašao mi je roman 'Baltazarov portret' na francuskom (M.E.O., Brisel), i roman 'Carstvo sjenki' (Mon petit éditeur, Paris) gdje preko portreta majke dajem 'portret' ex-jugoslovenskog društva prije, za vrijeme i nakon agresije na Bosnu. To je, istovremeno, i knjiga o bolesti i o smrti", pojasnila je Šamić i dodala da joj je posebno milo "što se knjiga svidjela Paulu Gardu, čuvenom profesoru i poznavaocu Balkana iz Aix-en-Provence".

 Prema njenim riječima, knjiga se jako dopala i Mirku Kovaču, koji ju je čitao "tik" pred smrt.

"Bio je toliko potresen da je požalio, kako je rekao, što ju je uopšte čitao, a 'ne bi je čitao da je znao da je tako potresna, naročito sad, kad je sve to tako blizu'. To je za mene ogroman kompliment i podrška, jer dolazi od velikog pisca i velikog čitaoca", pojasnila je Šamić.

Mirko je, kako kaže, pored tog što je bio veliki pisac, bio i veliki čitalac i (veliki) čovjek.

Pred samo ljeto, na bosanskom jeziku je izašao i roman "Mozart", ime voza, koji govori o vozu kojim je Šamić putovala jednom sedmično od Pariza do Strasbourga, dok je predavala na Univerzitetu Marc Bloch.

"Sjedjela sam uvijek u restoranu tog voza, gdje su mi prilazili razni ljudi - mislim tu i na žene i pričali su mi o svojim životima. Ti ljudi su ulazili u moj život i izlazili iz njega, kao što su ulazili u taj vlak i izlazili iz njega", prisjetila se ona. 

Šamić piše i na francuskom i na bosanskom, a govoreći o tome da li smatra bosanskim ili francuskim piscem, Šamić kaže da se u Francuskoj takvo pitanje ne postavlja, jer ako pisac piše na francuskom onda je francuski pisac.

"U Bosni, gdje je podloga i gospodar svega tzv. Nacija, s velikim N (kao da je to Bog, ili zamjena za Njega), gdje to određuje sudbine sviju pa i spisateljske, najvažnije je koje nacije je jedan pisac, ili iz kojeg je plemena. Drugim riječima, u Bosni su nacije na nivou plemenskih - religijskih zajedinca", pojasnila je Šamić. 

Tokom razgovora prisjetila se i riječi svoga oca (Midhat Šamić - op. a.) koji joj je znao reći da "inspiracija dolazi kad svaki dan sjedneš u devet sati za svoj radni sto”.

"Te dogme se od djetinjstva i ja držim. Stekla sam disciplinu bez koje nema nikakvog djela. Najvažnije je znati organizovati dan, vrijeme. Ja sam uspijevala da se dobro organizujem i da stignem na sve. Kad napišem nešto, više ne znam da li sam sama to istinski doživjela, ili je moj duh, neki neznani glas meni tako diktirao u pero", pojasnila je Šamić.

Govoreći o piscima koje ona smatra autoritetima, kaže da ne poznaje autoritete nego samo učitelje.

"Volim mističke pisce, sve koji pokušavaju dosegnuti tajne postojanja i odnosa među ljudima. Posebno volim hrabre pisce, a nadasve one u čijim knjigama ima duše, a kojih je vrlo malo. Ostali, i kad  su dobri autori, ne ostavljaju traga u meni", kazala je Šamić i dodala da od ex-jugolsvenskih pisaca najviše voli Mirka Kovača.

"Volim njegovu lucidnost, stil, životnost u djelima, senzualnost, poeziju, humor. U svojoj lektiri, najčešće se zapravo vraćam piscima za koje znam da me neće razočarati, niti iznevjeriti, Tolstoju, Zingeru, Canettiju, Chateaubriandu, Baudlearu,  Hafizu…", ispričala je Šamić.

Nekom rat, a nekom brat



Šamić je bila profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do 1992, direktor istraživanja u Francuskom Nacionalnom Naučno-istrazivačkom Centru (CNRS), zatim je radila na RFI-u, sarađivala sa radijom France Culture i sve je to, kako kaže, "izgubila zbog rata".

"Nekom rat nekom brat izreka je koja je važeća u mnogim podnebljima. S Filozofskog fakulteta sam odstranjena kad je izbio rat, iako sam imala dozvole za odsustvo, s isprikom da nisam došla na Fakultet prvog dana bombardovanja", pojasnila je Šamić i dodala da je "zemlja koja se odriče svojih stručnjaka, doktora nauka i profesora osuđena na propast".

"U Francuskoj sam bila protiv zločina u Vukovaru i bombardovanja Dubrovnika i izgubila posao na RFI-u, a potom od dijaspore proglašena za fundamentalistu, što je sinonim za teroristu, i izgubila pozicije koje sam bila stekla. Zbog svega se danas najviše bavim pisanjem. Ali i filmom, kad imam finansijsku potporu, kao i pozorištem, jer to je živo tkivo, i meni potrebno, kao zamjena za predavanja, za susrete sa studentima na univerztetu", prisjetila se Šamić.

Odsjek za orijentalistiku i katedra za turkologiju tragična slika političke situacije u Bosni



Prema njezinim riječima, današnji Odsjek za orijentalistiku i katedra za turkologiju su tragična slika političke situacije u Bosni.

"Nekoliko ljudi se ponašaju kao gospodari cijelih naučnih oblasti. Mnogi nemaju stvarih naučnih radova, a proglašeni su nekad velikim znalcima tek na osnovu prevoda ili publicistike, koja je nekad na nivou trača. To nema nikakve veze sa bivšom Katedrom koja je imala veliku reputaciju i u svijetu, zahvaljujući kojoj sam mogla u Parizu upisati Državni doktorat, koji se sastojao od dva doktorata", kazala je Šamić.

Tokom razgovora dotakla se i toga kako je prije rata bilo manje prevoda sa turskog na srpskohrvatski jezik nego što ih ima danas.

"Danas su knjižare pune islama, ima i djela prevedenih s arapskog i turskog. Svi sve znaju o svemu! Među njima je i značajnih prevoda, npr. prevod 'Institut za namještanje satova' od A. H. Tanpinara, turskog klasika. Ovdje mislim na prevod tog djela na hrvatski, što se nikako ne odnosi na prevod istog djela na bosanski i srpski jezik. Ima dobrih prevoda Orhana Pamuka, ali ima i svega i svačega", pojasnila je Šamić.

Govoreći o svom radu, ona kaže da je prije ‘92, prevodila sa više jezika, a bavila se prvenstveno divanskom, sufijskom poezijom.

"Kad sam predavala tursku književnost (staru, čagatajsku i ujgursku, osmansku i modernu tursku literaturu) pomno sam pratila što se objavljuje u Turskoj. Sama sam mnoge pisce prevodila i poznavala, kao npr. Daglarcu, ili Jasara Kemala. S nekima od njih bila i ostala prijatelj, kao s Nedimom Gurselom, kog sam prva prevela na neki strani jezik još 1979., i objavila u Životu njegovu jednu vrlo lijepu priču", kazala je Šamić.

Ona je kazala da je "problem prevođenja na bosanski ili neki drugi jezik iz regije, u tim "brojnim" jezicima i prevođenjima na "više jezika" jednog istog djela.

"Za to se troše novci, a nema za nešto potrebnije! A prevesti na više jezika tu znači samo promijeniti poneke riječi, po cijenu da se i griješi. Svi ti jezici su, pak, po lingvističkim zakonima jedan jedini jezik sa više varijanti…", kazala je Šamić.

Od "novih" turskih pisaca, kako kaže, čitala je i Orhana Pamuka, ali samo do pedesete strane jer dalje nije mogla.

 "A onda se pojavio na 'dva', ili 'tri' jezika prevod 'Istanbula', pa sam to pročitala u dahu, dobivši želju da i za drugim njegovim djelima. Tako sam pročitala i onu odličnu knjigu 'Kofer mog oca',  a nedavno i 'Muzej nevinosti' koja je izvanredna slika turskog društva, turskog muškarca, nemogućnosti da on odmah prepozna vlastita osjećanja", pojasnila je Šamić. 

Govoreći o knjizi, ona kaže da knjiga denuncira hipokriziju i konzervativizam modernog turskog društva, tj. društva u procesu modernizacije, i tu se, s jedne strane, vidi snobizam, a s druge, konzervativizam, a s treće status žene kao "nižeg bića", to je društvo koji cijeni žensku nevinost (u seksualnom smislu), u kome vlada konformizam i licemjerje.

"Mnogo je pitanja u tom djelu koje samo što ne sklizne u krajnju patetiku i sentimentalizam. Ali se to nije desilo, jer je tu prisutna ironija i još važnije, autoironija koja daje knjizi sasvim drugu dimenziju. Mene je razočarao pisac na kraju kad je rekao da se to nije desilo njemu, nego nekom ko mu je sve to pričao. Razočarao me, ne zato što sam voajer, nego što se on pokazao slabićem, konformistom, onim što je osudio u knjizi. Time je priznao strah da ga ne poistovijete s likom koji priča priču, a time je sasvim potcijenio čitaoca, što je šteta", ispričala je Šamić.

Prema njenim riječima, Pamuk ne spada među one hrabre pisce kojima se divi i koje voli.          

Govoreći o trenutnom radu, Šamić pojašnjava da nakon "Mozarta", koji je nedavno štampan, nastoji srediti knjigu poezije. 

"Te pjesme je jako volio Mirko Kovač i trudio se da se one objave kod njegovog izdavača, ali i on je bio nemoćan. Knjigu će vjerovatno, kako mi je obećano, objaviti bruxelleski izdavač MEO na francuskom", pojasnila je ona.

Šamić je nedavno završila i roman "Predjeli lutajućih duša" na francuskom jeziku.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: