Između nauke i manipulacije: Služi li historija u školama ičemu drugom osim politici?
Historičarka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu Dubravka Stojanović u uvodnom izlaganju kazala je da su udžbenici historije jedini tekst o prošlosti sa pečatom ministarstva.
"To je ono što naše ministarstvo želi da vjerujemo i u tom smislu oni su za nas važan historijski izvor da bismo pratili kako se naša društva kreću i šta misle o svojoj prošlosti", kazala je Stojanović.
Snježana Koren profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorila je da je monopol države na sadržaj udžbenika historije nemoguće ukinuti.
"Čak i mi najuporniji borci za udžbenike se povremeno umorimo. Ja sam nekako zadnjih godina došla do zaključaka da to uopće više ne vrijedi puno, govora i borbe oko toga. Zapravo, razgovor o udžbenicima nema poente jer država ima pravo propisivati historijske interpretacije. Mi sad imamo kao tršište i dalje su udžbenici kontrolisani kurikulumima koje propisuje država, a i procesom odobravanja", rekla je Koren.
Između književnosti i historije
Profesor na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu Nenad Veličković kazao je da se u smislu oblikovanja udžbenika historije država i Federacija BiH nemaju nikakvu ulogu.
"Udžbenici se manje više štampaju na tri prodručja u okviru tri obrazovna sektora, bošnjački, srpski i hrvatski. U književnosti situacija je ista kao u historiji. Ja sam bio u dva navrata u timu koji je analizirao udžbenike, 2007. i 2017. godine i zaključili smo da se do danas skoro ništa nije promijenilo književnosti, historiji, geografiji i vjeronauci", kazao je Veličković.
Istakao je, s dozom ironije, da bi čak iskorak bio kad bi se udžbenici tri obrazovna sektora koristila istovremeno, pa bi učenici bili u stanju čuti i suprotne stavove o kojima bi se mogla voditi diskusija.
Dodao je da sa jednom mješavinom sažaljenja i zavisti gledam na historičare.
"Sažaljenja, zato što mi književnici, recimo Dobrica Ćosić, gledamo u prošlost, i na 1500 strana opišemo neke događaje, recimo Prvi svjetski rat. Vi to iščitate. Ako je pisac vješt, ko što Ćosić jeste, ja učinim da vi ili učenici, svojim očima gledaju silovanja, paljevine, ratove, pogibije, bolnice, sastanke vlade. Vi to doživite, vi to osjetite, vaše emocije su potpuno aktivne. Naravno kad sve to pročitate vi ste bili svjedok tih događaja. Onda dođu neki historičari, profesori s nekim dokumentima. A ovi što su pročitali Ćosića kažu 'šta mi imaš pričati ja sam to svojim očima vidio'", objasnio je Veličković.
Dodao je da je to razlog sažaljenja i da zbog toga književnost počinje u prvom razredu, a historija tek u šestom, kad je već kasno.
"Što se tiče zavisti ja mislim da za razliku od književnosti gdje pisac bolje laže to je bolji književnik, meni se čini da u historiji ne bi trebalo da bude tako. I nekako sa zavišću gledam na vas koji imate mnogo čvršće alate da uhvatite čovjeka, kolegu, naučnika u laži. Ono što sam vidio je da historičari tu priviliegiju nisu iskoristili", zaključio je Veličković.
Historijski revizionizam
Stojanović je kazala da su se udžbenici u Srbiji promijenili još tokom rata i pa su i sami ratovi odmah postali dio udžbenika, a da se s promjenom vlasti mijenjao i njihov sadržaj.
"To je najveći revizionizam. Dakle, umjesto da smo dobili stvarno naprednije knjige, mi smo dobili knjige koje su prije svega revidirale Prvi svjetski rat i četnike proglasili dobrim momcima. Ono što je važno naglasiti je da su ti udžbenici bliži književnosti nego historijskoj nauci", rekla je Stojanović.
Istakla je da su mnogo više pisani sa idejama Dobrice Ćosića i Vuka Draškovića nego sopstvenom historiografijom.
"Najradikalniji zaključci su da je Srbija izgubila oba svjetska rata. To stvarno zahtjeva jednu patološku analizu, kad vam više nije stalo ni do sopstvene pobjede. Jer u Prvom svjetskom ratu ta je pobjeda značila stvaranje Jugoslavije, koja je danas negativno ocjenjena. Samim tim, ta pobjeda znači poraz. A u Drugom svjetskom ratu izgubili su četnici, a udžbenici su danas njih proglasili glavnim junacima", kazala je Stojanović.
Dva sukobljena narativa u Sjevernoj Makedoniji i pritisak Bugarske
Irena Stefoska profesor na Institutu za nacionalnu historiju i bivša ministrica za kulturu u Sjevernoj Makedoniji kazala je da je nakon sukoba između Makedonaca i Alabanaca 2001. godine udžbenici historije su reformisani tako da su Albanci dobili veći prostor. Tada je prvi put omogućeno prezentiranje njihove historije u Sjevernoj Makedoniji. Kako je istakla tada se formirao "bipolaran" nacionalni narativ.
"U tim udžbenicima postoje dva narativa, jedan je makedonski, a drugi je albanski. Oni su izolarni u okviru jednog udžbenika, i vrlo malo ili uopšte ne komuniciraju između sebe. Šta smo uočili. Stimuliranje dvije etnocentrične i podijeljene perspektive, nezavisno što su obje u jednom udžbeniku, stimulira se svijest o postojanju dva nacionalna identiteta bez da se ostavi prostor za kreiranje građanskog identiteta Makedonaca, Albanaca i drugih etničkih zajednica", kazala je Stefoska.
Stefoska je kazala da se do prije dvije godine historija u Sjevernoj Makedoniji izučavala kao poseban predmet u osnovni i srednjim školama, ali da se sad pristupilo kurikularnoj reformi koja nastoji spojiti predmet historija sa geografijom i građanskim obrazovanje.
"Dakle, da se napravi jedan predmet. Reforma je u toku, tako da učenici još uvijek uče historiju kao jedan predmet", kazala je Stefoska, te dodala da je reforma politizirana i da je izazvala sukob sa Bugarskom.
"Kontekst je bio takav da je to prouzrokovala kod etničkih Makedonaca frustracije. Zato što ispada da Makedonija ukida predmet historije i spaja ga s drugim predmetom i da je to urađeno zbog pritiska Bugarske politike. Kao i uvijek, kontekst je vrlo važan. Podržavam reformu, ali za reformu je potreban društveni konsenzus i stabilnost u društvu. Mi smo posvađani sa nestabilnošću, i to zbog susjeda. Situacija je teška, ali nikad nije bila laka što se tiče historije", istakla je Stefoska.
