{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ingeborg Beugel: Zbog Srebrenice sam napustila Grčku!

S
14.5.2008. u 22:11
0
5
Ingeborg Beugel: Zbog Srebrenice sam napustila Grčku!
0
Ingeborg Beugel: Zbog Srebrenice sam napustila Grčku!
Holandska novinarka i autorica nekoliko dokumentarnih filmova o zločinima u BiH, u prvom dijelu opširnog intervjua za Sarajevo-x.com, govori o sramnoj ulozi kompletne grčke javnosti u zločinima u BiH. Beugel nam iz prve ruke prepričava svoja iskustva kada je u pitanju negiranje zločina, genocida u Srebrenici i grčke propagandne mašinerije koja je služila Miloševiću. Pročitajte izvanrednu ispovjest o grčkom nacionalizmu 90-tih.
Razgovarao: Asim Bešlija

Gđo Beugel, Vi ste ostali posvećeni BiH čak i nakon rata. 2002.godine ste napravili dokumentarac nazvan 'Na grčki način' prikazujući javnosti podršku koju je Grčka nesebično dala ratnim zločincima kao što je Ratko Mladić. Jednostavno, zašto ste to uradili?

Bila sam zaljubljena u jednog Grka koji je bio savjetnik Meline Mercouri, u to vrijeme grčke ministrice kulture, koja je u Holandiji bila poznata ne samo kao bivša filmska diva, nego više kao verzija Jovanke Orleanke protiv grčkog diktatorstva. Otišla sam da je intervjuiram 1983. godine i upoznala sam svoga kasnijeg muža. Živjela sam neko vrijeme među političkom grčkom elitom i bila sam impresionirana; ljudi oko prvog grčkog socijalističkog premijera Andreasa Papandreua, kao Melina i drugi, bili su vrlo inteligentni, puni entuzijazma i idealizma, međunarodno orijentirani i ekstremno kozmopoliti. Bilo je to vrijeme nade i progresa nakon mračnih godina diktatorstva i korumpiranih, sebičnih desničarskih vlada. Ne samo da je Papandreu napravio totalnu zbrku u svemu, nego se do kraja 80-tih socijalistička vlada pokazala neefikasnom i korumpiranom kao i sve ostale, ali na moje veliko iznenađenje, vidjela sam da grčki narod totalno ignorira ono što se dešava u susjednim zemljama. Grčka štampa, sa svega nekoliko vrlo hrabrih izuzetaka, slijepo je kopirala Miloševićevu ratnu propagandu. Grci nisu imali dopisnika u nesrpskim regijama, NIJEDNOG, nego jedino na Palama i u Beogradu. Oni su odbijali da čitaju strane novine ili da se informiraju putem interneta. A kada jesu, oni su odbacivali strane izvještaje o etničkom čišćenju kao one koji dolaze od svjetske 'jevrejske, turske i konspiracije iz Vatikana', što zvuči smiješno sada kao što je i onda. Tokom rasprava o tome šta se dešavalo u Srbiji, Bosni, Makedoniji i na Kosovu, izgubila sam mnogo mojih grčkih prijatelja, jer oni jednostavno nisu vjerovali onome čemu sam ja svjedočila vlastitim očima dok sam putovala kroz bivšu Jugoslaviju i Albaniju kako bih napravila izvještaje. Oni su se stalno vraćali konfliktima i nerazriješenim pitanjima na Balkanu iz Srednjeg vijeka i odbijali su da gledaju na sadašnjost.

'Za grčke novinare bila sam neprijatelj'

Jednom, 1994.godine, putovala sam sa grupom grčkih civilnih službenika u Banjaluku i Bihać. Grupa je htjela dostaviti pomoć njihovoj 'pravoslavnoj braći Srbima', a s njima su išli brojni grčki novinari najboljih grčkih novina. Ja sam jedina bila stranac. Vozili smo se kroz sela i gradove odakle su hiljade Muslimana bile otjerane, ali su Grci bili jedino zainteresirani za uništene pravoslavne crkve. U jednom gradu ja sam pronašla posljednju distribucijsku tačku za hranu Crvenog križa, u nekoj garaži. Vrlo bolesni i pothranjeni Muslimani, koji su bili preslabi da pobjegnu, dobili su brašno u plastičnim vrećicama, njihovu jedinu hranu jer ništa nisu mogli kupiti od Srba. Ja sam dovukla svoje grčke kolege do mjesta. Vidjeli su ono što i ja, čuli su ono što i ja: priče o silovanju, paljenju kuća i etničkom čišćenju koje je prikupio Crveni križ , anonimno, jer su morali ostati neutralni. Na putu nazad ja sam odjednom bila izgnanik u autobusu, jer su me grčki saputnici sada vidjeli kao 'neprijatelja' i čak su razgovarali o mogućnosti da me izbace i ostave na punktu pijanih srpskih vojnika. 'Spasilo' me dvoje kolega koji su se konačno zauzeli za mene.

Nazad u Grčkoj pogledala sam u novine da vidim šta su moje grčke kolege napisale. Njihove priče su bile potpuno drugačije od moje. Scena sa Crvenim križem nije nigdje bila opisana, ništa o gradu iz kojeg je 20.000 Muslimana moralo otići, ništa o mizeriji Muslimana, i jedino srceparajuće priče o teškoćama (što je također bilo tačno) njihove srpske braće. Ja sam bila iznenađena. Kako štampa jedne punopravne članice EU može biti tako pristrasna? Nazvala sam neke od mojih grčkih kolega novinara da ih pitam zašto. Većina njih je odgovorila to da su napisali ono što i ja, izgubili bi svoje poslove.

Od tog momenta ja sam željela da pišem i izvještavam o grčkom stavu prema ratu u bivšoj Jugoslaviji ali moji poslodavci nisu bili zainteresirani: Grčka je bila na periferiji, fokus holandske pažnje je bio na Bosni i samom ratu.

Muslimanska oštrica, Velika Albanija i pravoslavna solidarnost

Naravno, tokom čitavog tog vremena čula sam grčke argumente o opasnostima od 'muslimanske oštrice' oko Grčke – daleko dostižna mogućnost da bi se Kosovo moglo priključiti Albaniji da bi se stvorila Velika Albanija, što bi onda Grčku stavilo u sendvič sa njenim starim neprijateljem Turskom. Naravno da je tu bio i grčki argument o pravoslavnoj solidarnosti i staroj mržnji prema muslimanima, saveznicima Turske. Ali ja to nikada nisam ozbiljno shvatila. Grci su se borili bez 'pravoslavne ljubavi' sa njihovom makedonskom braćom oko imena Makedonija. I dokle idu njihova duboka historijska osjećanja traume i mržnje prema Muslimanima: Grčka je je tada bila jedini antiizraelski i propalestinski član EU sa izvrsnim odnosima sa Kadafijem i drugim muslimanskim arapskim zemljama. Grčka osjećanja protiv bosanskih Muslimana i probeogradska osjećanja su se činila mnogo više inspirirana historijskim antiameričkim osjećanjima. SAD su iznevjerile Grčku nakon Drugog svjetskog rata, doprinijele su grčkom građanskom ratu od 45-te do 49-te, i podržale su Turke na Kipru. Onda: ako su Amerikanci bili za Bosnu i protiv Beograda, Grci su bili suprotno.

U međuvremenu grčki nacionalizam je rastao. Moj šestogodišnji sin jednog dana se vratio iz škole sa tri sata zakašnjenja, bio je uzbuđen i njegovi obrazi su bili zarumenjeni. Kada sam ga upitala šta je radio, on je objasnio da je imao sjajno vrijeme: nastavnici su poveli svu djecu do luke – živjeli smo na malom grčkom otoku Hydra u to vrijeme – gdje su morali demonstrirati. Dali su im banere i morali su vikati – 'Evropo, ruke dalje od Makedonije, Makedonija je Grčka'. Moj sin nije imao pojma gdje je i šta je Makedonija, bio je premlad. Kada sam otišla u školu da se žalim zbog ove indoktrinacije nevine male djece – a, mogli su također, zbog argumenta, reći mome sinu da viče da sve homoseksualce treba pobiti ili da ženama nije dopušteno da rade – rečeno mi je da ako mi se ne dopada grčko obrazovanje, da se mogu vratiti u Holandiju. Kada sam nakon Srebrenice vidjela mnoge Grke kako poriču ono što se desilo tamo, to sam i uradila. Sa bolom u srcu, jer sam uprkos svemu, Grčku mnogo voljela i još uvijek je volim. Samo nisam željela da moja djeca rastu u zemlji tako slijepoj i tako nacionalističkoj. Počela sam da radim za dobro rangirani magazin na holandskoj javnoj televiziji KRO Netwerk i zbog moje prošlosti, redovno su me slali nazad na Balkan.

Na odmoru sa Miloševićem

Onda se dogodilo nešto smiješno i nevjerovatno. U ljeto 1998. godine bila sam na odmoru nazad u našoj kući na Hydri. Dok sam ležala na plaži, vidjela sam helikopter iznad otoka. U gradu sam čula čudnu priču o lokalnom apotekaru koji je otišao da pliva sa svojom porodicom u zaljevu Molos dalje niz obalu, ispred posjeda grčkog industrijskog tajkuna. Odjednom su se naoružani ljudi pojavili iz vode i otjerali ih uperenim cijevima. On je bio bijesan ali za to nije imao obrazloženja. Bila je čudna atmosfera na otoku, i nisam mogla shvatiti o čemu se radi, ali bila sam na odmoru i pustila sam da to prođe. Dvije godine kasnije, 2000-te, jedna moja prijateljica na otoku je progovorila. Ona je rekla nešto kao: 'znaš to je bilo posljednje ljeto koje je Milošević provodio na otoku'. Onda sam saznala da su Milošević i njegova cijela porodica proveli 4 sedmice 1998. godine kao gosti na posjedu na Molosu, gdje je doveden u najvećoj tajnosti i praćen grčkim i srpskim vojnim osobljem, pod specijalnom zaštitom grčkog predsjednika. Mnogi ljudi na otoku su radili za porodicu tokom tog vremena i niko to nije rekao niti meni niti drugim novinarima. Cijeli otok se bio zakleo na čuvanje tajne. Ja sam bila devastirana. Kako sam mogla ja, kao jedan znatiželjni novinar, to propustiti? Osjetila sam snažnu potrebu da nekako, jednog dana, uradim nešto vezano za ovo nevjerovatno otkriće.

Ali vrijeme je prošlo. Fokus svijeta se premjestio na 11. septembar, Afganistan i Irak. Pažnja ka tome šta se desilo u bivšoj Jugoslaviji je brzo blijedila.

U Holandiji su stvari bile malo drugačije: zbog onoga što holandski plavi šljemovi (ni)su uradili u Srebrenici, vlada je zahtijevala studiju o Srebrenici. Kada je izvještaj objavljen početkom 2002. godine, zaključci su bili tako poražavajući da je naš premijer dao ostavku, zajedno sa holandskom vladom. Održani su izbori i osnovana je parlamentarna istražna komisija. Ali još uvijek, ko bi u Holandiji bio zainteresiran za grčki stav tokom jugoslovenskog rata – i za Miloševićev posljednji odmor na grčkom otoku? I ko bi bio zainteresiran za moju priču? Ja sam bila samo mali novinar sa jakim mišljenjem koje niko nije želio da sluša.

Grčka krvavih ruku

Onda me nazvao Takis Michas. Niotkuda. Kao bog iz mašine. On je bio jedan od nekolicine hrabrih grčkih novinara koji su se usudili da puste glas sa drugačijim mišljenjem, nešto zbog čega je njegov život u Atini bio težak. On mi je rekao da je napisao knjigu: Nesveta alijansa, Grčka i Srbija u devedesetim. Sve o čemu sam željela razgovarati je bilo u toj knjizi. I više: on je pronašao da su grčki plaćenici učestvovali u pokolju Srebrenice. Ovo je bila moja šansa. Promijenila sam mrežu, i sa tekućih događaja prebacila se na dokumentarce TV IKON. Moj novi poslodavac je iznenada bio zaniteresiran za ovo, za do tada nepoznatu ulogu Grčke u Jugoslovenskom ratu. U oktobru 2002, tokom općinskih izbora u Grčkoj, konačno sam mogla napraviti moj film: Na grčki način.

Nekad treba dosta godina da se napravi film. Morate biti strpljivi i držati se svoje ideje, čak i onda kada se čini beznadnom. Moj film je uzrokovao ogroman bijes u Holandiji. Mnogi Holanđani idu u Grčku na odmor i nisu imali pojma. Ljudi u Grčkoj su bili ljuti na mene i naravno da to nikad nije prikazano na grčkoj televiziji. Vrlo sam ponosna da će sada bosanska TV prikazati film. Ali čini mi se da je važnije da film bude prikazan u Srbiji i Grčkoj. Nadam se.

Obratili ste pažnju na podršku koja je Bosanskim Srbima dolazila iz Grčke ali većina svijeta na to ne obraća pažnju i fokusira se više na islamski fundamentalizam u Bosni. Mislite li da je taj grčki dio priče već prošlost u ovom momentu ili još uvijek ima nekog nedovršenog posla oko pričanja kompletne priče?

Grci još uvijek imaju da urade mnogo posla: nijedna demokracija ne može poštovati samu sebe ako ne pogleda na svoju prošlost. U Holandiji mi smo to morali uraditi sa Drugim svjetskim ratom, baš kao i Nijemci. I naravno, imamo svoju sramnu prošlost u Indoneziji i na Surinamu. Trebalo nam je mnogo godina i još uvijek je to 'osjetljivo pitanje'. I još uvijek imamo crnu historiju u Srebrenici, ali su ipak neki ljudi preuzeli političku odgovornost. Posebno je zadivljujuće da Grčka nakon Drugog svjetskog rata, u modernim vremenima, kao puni član EU, može biti tako slijepa u 90-tim oko rata u Jugoslaviji.

'Grčki političari ponosili su se ratnim zločincima'

Kada sam napravila film 2002. godine, kandidat iz socijalističke PASOK partije, koji je želio biti gradonačelnik jednog distrikta u predgrađu Atine, postavio je svoju sliku na kojoj je sa Karadžićem, na svoju izbornu brošuru. On je organizirao Karadžićevu posjetu Atini koja je podržana vjerskom i političkom grčkom elitom i hiljadama građana, 1994.godine. Karadžić je još uvijek bio na vlasti. Ali 2002. godine, on je zvanično bio optužen i nakon Osame bin Ladena, zajedno sa Mladićem, najtraženiji čovjek na planeti. Kako može moderni grčki političar, kako bi dobio više glasova, prikazati sebe pored ratnog zločinca? Očito jer očekuje da to glasači odobre. Mnogi ljudi koje ja znam su do sada promijenili svoje mišljenje. Ali još uvijek nijedan grčki političar neće otvoreno govoriti o onome što se desilo Muslimanima u Bosni ili na Kosovu. Još uvijek postoje ljudi poput gdina Lykourezosa, bivšeg konzervativnog člana parlamenta i popularnog pravnika u Atini, koji otvoreno odbacuje ono što se desilo u Srebrenici i ponosan je da pokaže svoje slike sa Mladićem, Karadžićem i Miloševićem u svome uredu – jedan zid je prekriven njima. I još uvijek većina ljudi na Hydri ne žali što je imala Miloševića kao gosta na njihovom otoku. Plaćenici koji su učestvovali u ubijanjima u Srebrenici su poznati, ali nisu privedeni pravdi. Grčka saradnja sa tribunalom je još uvijek siromašna. Sve je to u mome filmu. Kada ga gledate, vidjećete koliko je još puno 'nezavršenog grčkog posla'.

Ovaj dokumentarac je ostao aktuelan sve do ovog momenta. Ratni zločinci su još uvijek na slobodi i još uvijek uživaju podršku. Kako to objašnjavate?

Ja to ne mogu objasniti. To je sramno, nerazumljivo i vrlo loše za grčku reputaciju i imidž. Grci su ponosni i nacionalisti. Njima je teško priznati tako veliku grešku. Kada štampa govori laži u nekoj zemlji svome narodu preko jedne decenije, kada nijedan političar ili javna figura ne ustaje da ispravi stvari, proces priznanja i prepoznavanja će biti jako spor. Jednog dana neko u Grčkoj bi se trebao izviniti. Kao što sam rekla, nadam se.

Kako ste primili informaciju da Woodrow Wilson Centar smješten u Washingtonu planira da pozove advokata i prijatelja Ratka Mladića da predstavi njegove godišnje nagrade za najveća dostignuća na polju humanizma?

Takis Michas mi je poslao e-mail. Ja sam odmah to poslala svim važnim ljudima koje sam znala. Ovdje ću pomenuti e-mail koji je gdin Bakker napisao Wilson centru na moj zahtjev – gdin Bakker je bivši holandski član parlamenta i bivši predsjedavajući naše parlamentarne istražne komisije za Srebrenicu:

Draga gđo McCarter,
Skrenuta mi je pažnja da vaš institut planira da pozove gdina Lykourezosa da predsjedava događajem koji će se odigrati 15.maja.
Ovo bi bila ozbiljna greška. Kao bivši predsjedavajući Holandske komisije za istragu o Srebrenici, bio sam šokiran ne samo ovom planiranom ulogom gdina Lykourezosa, nego i načinom na koji vi objašnjavate ovaj odabir kao i kroz nekoliko e-mail poruka koje su mi stigle. To je bez ikakve sumnje sada, da je podrška grčkih nacionalista za navodne ratne zločince Karadžića i Mladića bila pogrešna i nevjerovatna. Gdin Lykourezos je predstavnik ovakvog grčkog stava , i mislim da ne može dovoljno biti da se čvrsto i ozbiljno odbaci.
Ovih dana, svijet protestuje protiv načina na koji se Kinezi ponašaju prema Tibetu. Ljudi širom svijeta ustaju za prava i pravednu stvar.
U ovom svjetlu, međutim, za nevjerovati je kako je nedavni genocid nad ljudima iz Srebrenice od strane Bosanskih Srba mogao biti tako lako zaboravljen i negiran. Činjenica da gdina Lykourezosa podržavaju mnogi Grci je nevažna za vašu odbranu. To ne čini njegove ili njihove poglede više prihvatljivim ili ispravnim.
Hitno vam sugeriram da ponovo razmotrite učešće i predsjedavanje gdina Lykourezosa, tako izbjegavajući mrlju i historijske optužbe koje bi došle na vaš respektabilni i važni institut. Znajući reputaciju i ciljeve bivšeg predsjednika Woodrowa Wilsona koji su citirani na vašem web site-u, uistinu ne možete da se toga ne držite.

Iskreno vaš

Bert Bakker
Hag, Holandija
Bivši član parlamenta iz partije D66 (1994-2006)
Bivši predsjedavajući parlamentarne istražne komisije o Srebrenici

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: