{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hag nije dokazao da su na Balkanu svi jednako krivi

A
1.12.2012. u 09:50
232
38
Hag nije dokazao da su na Balkanu svi jednako krivi
232
Hag nije dokazao da su na Balkanu svi jednako krivi
Nakon oslobađajućih presuda u slučajevima hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, odnosno zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Ramusha Haradinaja i ostalih, nad Balkanom lebdi pitanje šta je ostavština Haškog tribunala i kakvu će historiju ovih prostora pisati pravomoćne presude tog međunarodnog suda.
Jedan bivši poznati hrvatski političar je prije više godina izjavio da "Haški tribunal nismo osnovali da bi pisao povijest". No, malo ko ovih dana vjeruje da je to tako. A i događaji na ulicama gradova Zapadnog Balkana posljednjih sedmica ne idu u prilog spomenutoj ocjeni.

Novinari agencije Anadolija (AA) razgovarali su na ovu temu s uglednim aktivistima, profesorima, advokatima, ljudima sa Balkana koji su na različite načine bili vezani za Haški tribunal.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 827, koja je donesena 25. maja 1993. godine u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Od 1. jula 2013. godine prestat će da postoji Haški trebunal kakvog danas poznajemo. U međuvremenu bit će donesene sve prvostepene presude u preostalim i veoma važnim slučajevima.

Haški tribunal zamišljen je kao ad hok sud, tijelo UN-a sa zadatkom da sudi počiniteljima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije nakon 1991. godine.
Kada je formiran Haški sud, sjećaju se ovdašnji novinari, jedan italijanski sociolog nazvao ga je "prvim geopolitičkim sudom u historiji".

Bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije, ugledna antiratna aktivistkinja i sociolog Vesna Pešić kaže za AA da je doprinos Haškog tribunala veliki.

"Nikakvi nacionalni sudovi nisu bili u stanju u onom trenutku, kada je, dakle, 1993. godine Tribunal osnovan, da procesuiraju zločine po tim osamostaljenim državama. To nije bilo moguće. Da Tribunal nije osnovan vladala bi jedna apsolutna nekažnjivost što bi, po meni, bila jedna civilizacijska pustinja. Procesuiranje glavnih počinitelja zločina je veoma važno. Moj zaključak je da je Tribunal odigrao pozitivnu ulogu jer naši sudovi nisu bili u stanju da procesuiraju ratne zločine. Stoga, svaka njegova radikalna kritika ne stoji. Sud je ispunio tu osnovnu civilizacijsku dužnost da zločinci ne ostanu bez kazne", govori Pešić.

Komentirajući oslobađajuće presude u slučajevima "Gotovina" i "Haradinaj", Pešić ističe da niko ne negira zločine na Kosovu i u Hrvatskoj, ali da, ipak, za ta nedjela niko nije kažnjen.

"To baca neku sjenku na Haški tribunal. Najčešće se to povezuje s onim situacijama gdje su intervenirale Sjedinjene Američke Države. Dakle, gdje su SAD imale vojne intervencije, dolazi do tih čudnih oslobađajućih presuda ili nedostatka svjedoka", smatra Pešić, te podvlači da "Haški tribunal ne može da donese odluku o nekakvim historijskim krivicama za ratove".

Vasvija Vidović, bivši agent Republike Bosne i Hercegovine za vezu s Haškim tribunalom, a danas ugledni advokat ističe, također, da je nemjerljiv doprinos Haškog tribunala u razvoju međunarodnog humanitarnog prva.

"Nakon Nimberških procesa to je prvi tribunal te vrste koji se bavi ratnim zločinima. Preko njega su ustanovljena mnoga stajališta značajna za dalji razvoj međunarodnog humanitarnog prava. Kada je upitanju naša regija, Tribunal je, također, dao doprinos ustanovljenju istine o mnogim događajima koji su se tokom rata desili ovdje. Tribunal nije osnovan da utvrđuje historijsku istinu, niti radi samog procesa pomirenja. Haški tribunal je uspostavljen da rješava po optužnicama osumnjičenih za ratne zločine i on je ispunio svoju svrhu", tvrdi Vidović u razgovoru s novinarom agencije Anadolija.

Aktuelni bošnjački oficir za vezu s Haškim tribunalom Amir Ahmić izjavio je za AA da za generalnu ocjenu o radu Haškog tribunala treba sačekati presude u slučajevima protiv političkih i vojnih lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladić, čelnih ljudi srbijanske obavještajne službe Jovice Stanišića i Franka Simatovića, te čelništva takozvane "Herceg-Bosne".

"Trebamo vidjeti šta će se desiti nakon svih tih procesa, pa onda dati neku generalnu ocjenu. Ali, svakako, nesporna je činjenica da nijedan ratni zločin ne bi bio procesuiran da nije bilo Tribunala. Svakako, žrtve su u ovom slučaju najvažnije. Žrtve će najmjerodavnije ocijeniti šta je to Haški tribunal uradio. Političari daju ocjene na način kako im se čini da bi trebalo", tvrdi Ahmić, koji upozorava da se na Haški tribunal treba gledati hladne glave.

Vidović ističe da nju ne iznenađuje oslobađanje Gotovine, Markača, Haradinaja i ostalih.

"Politika gonjenja u Haškom tužilaštvu promijenila se od 2000. godine, odnosno od dolaska Carle del Ponte. Politika je išla ka izjednačavanju krivnje svih strana na Balkanu. Naravno, to nije realno, pa su rezultat optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude. Nije to samo slučaj za Gotovinu, Markača i Haradinaja. Sjetite se oslobađanja generala Sefera Halilovića, ratnog komandanta Nasera Orića, makedonskog ministra unutrašnjih poslova Ljube Boškovskog...Također, kada su u pitanju general Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, slučaj je takav da nije bilo vrijedno da se time bavi Haški tribunal", ocjenjuje Vidović.

Ona tvrdi da je zadovoljna radom Haškog tribunala jer su njegovim radom obuhvaćeni i brojni veliki zločini poput onih u Srebrenici, Bosanskoj krajini, na prostoru takozvane Herceg-Bosne...

Vlatko Cvrtila, profesorna Fakultetu političkih znanosti i savjetnik za odbranu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića tvrdi da je Haški tribunal imao svoje osnove iz brojnih razloga koji su vezani za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

"Bile su rijetke prilike kada su sve strane uključene u rat bile zadovoljne djelovanjem Haškoga tribunala. Zbog toga se stvorilo mišljenje da je riječ o sudu koji je više pod političkim utjecajima, nego što stvarno sudi temeljem činjeničnih dokaza i međunarodnog prava. Opće nezadovoljstvo je vidljivo i u posljednje vrijeme kada se odluke Haškog tribunala, koje bi trebale biti konačne, naprosto prihvaćaju kao kažnjavanje jednih, a oslobađanje drugih. Time se nastavljaju ratne prilike, ali sada s jednim drugim diskursom. To stvara neugodnu situaciju u cijeloj regiji. Posljedice su napetosti koje su proizašle iz verbalnih ratova koji su se vodili u posljednja dva tjedna u regiji", mišljenja je Cvrtila.

S druge strane, Amir Ahmić upozorava da se rad Haškog tribunala treba podijeliti na nekoliko faza. Važnim smatra napomenuti da Tribunal od svog osnivanja, pa do 1999. godine, nije imao gotovo nikakvu političku podršku.

"Tribunal je bio napušten od svih i postojao je samo na papiru. O tome postoje mnogobrojna svjedočanstva. Taj Haški tribunal se borio za svoj identitet i svoju opstojnost. Od 1999. do 2004. godine dolazi nova faza kada su se otvorile šire istrage i optužnice koje su pokrivale cijeli region. Kada je Tribunal počeo dizati optužnice desila se nevjerovtna stvar. Vijeće sigurnosti UN-a je bukvalno ukinulo mogućnost da Tribunal podiže optužnice zaključno s 2004. godinom. Niko iz Tribunala se nije usprotivio takvoj odluci već su, naprotiv, to podržavali. Kakav je to tužilac koji je od 2004. godine, pa do danas nije bio u prilici da digne ijednu optužnicu. Kakva je to poruka Balkanu i političkim elitama na Balkanu", pita se Ahmić.

Ahmić podsjeća da je Haški tribunal osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, ono isto tijelo koje je uspostavilo embargo na uvoz naoružanja u BiH i dopusilo da se dese genocid i dvostruka agresija na tu zemlju.

"Haški tribunal je, po mnogima, a i po meni, formiran da bi se umirila javnost u državama Zapada. Formirao se Haški tribunal kako ne bi bila pokrenuta vojna intervencija i kako ne bi bio ukinut embargo za uvoz naoružanja. Taj Haški tribunal je bio osuđen na neuspjeh. Ali, zahvaljujući upornosti na hiljade pojedinaca, koji su dostavili ogroman broj dokaza, dokazano je da su SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora imale kontrolu nad snagama bosanskih Srba od 1991. do 1995. godine. U više presuda je dokazana uloga Hrvatske kao agresora. Dobili smo važne pravosnažne presude za BiH i Bošnjake", pojašnjava Ahmić.

Napominje kako u slučajevima generala Armije BiH nije dokazano postojanje bilo kakvog plana i sistema u činjenju zločina, potvrđeno je i da zločine nije naređivala Vlada RBiH u Sarajevu.

"Optužnice protiv generala Armije BiH uopće nisu trebale biti podignute", ističe Ahmić.

Da postojala namjera Haga da se u ratovima na Balkanu izjednače sve strane potvrđuje i Ahmić ocjenom da su najprije podignute optužnice protiv nekih zapovjednika Armije BiH, ali da je to bila "cijena da bi dobili "optužnice protiv Srbije i Hrvatske i da bi bila istražena kompletna situacija u BiH".

Sličnog je razmišljanja i profesor Cvrtila, koji se slaže s ocjenama da je u Hagu konstruirana teza o zavađenim "balkanskim plemenima".

"Od samog početka ovaj rat je bio interpretiran kao sukob među grupama koje su ionako povijesno stalno bile u sukobu, što je jedna posve pogrešna teza. Ne može se govoriti o prostoru Balkana kao o prostoru stalnih sukoba među narodima, jer mi imamo i dugotrajna razdoblja mira. Prema tome, ta teza o stalnim sukobima naprosto nije točna. Iz te teze nametnut je onda diskurs da su svi jednako krivi za rat, što, isto tako, nije točno. Upravo zbog toga se činilo da Hag, umjesto pravnih, koristi političke konstrukcije i optužnice, i to upravo zbog toga da bi dokazao tu jednu tezu da su svi krivi. Htjelo se da se ta jedna ravnoteža krivnje raspodjeli, pa onda, kao, svi će biti nezadovoljni, ali i zadovoljni, te se nakon toga moraju stvarati konstrukcije regionalne stabilnosti", zaključuje profesor Cvrtila.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: