{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gdje je naš Djed Mraz da podijeli ljudima po 5 KM?

S
14.12.2010. u 11:15
0
39
Gdje je naš Djed Mraz da podijeli ljudima po 5 KM?
0
Gdje je naš Djed Mraz da podijeli ljudima po 5 KM?
Bliži se Nova godina. Nikad nisam voljela praznike, nikakve kolektivne euforije. Tek, podsjeti me na tekst koji sam negdje pročitala.
U decembru mjesecu 1979. godine izvjesni Larry Stewart, Amerikanac iz Kanzas Cityja, dobio je otkaz na poslu. To je bila druga godina u kojoj je dobivao otkaz. Da bi se malo izvadio iz crnjaka, otišao je u jedan drive-in restoran. Konobarica koja ga je uslužila nije bila toplo obučena, a bilo je jako hladno.

Pomislio je kako nema pravo biti nesretan, ima ljudi kojima je mnogo teže, kao toj ženi naprimjer, koja si ne može kupiti zimsku jaknu. Platio je novčanicom od 20 dolara i kazao joj da ostatak zadrži. Usne ženine su zadrhale, niz lice su joj potekle suze. Kazala je kako on nema pojma koliko joj to znači. Ništa više. Njen izraz lica, očiju, govorili su mnogo više. Istoga dana Larry je sa svog računa podigao 200 dolara. Vozio se ulicama tražeći ljude kojima bi mogao pomoći. I darivao ih je. Ustvari, to je bio Božićni dar samom sebi. Najveća je sreća usrećiti drugoga, Larry je to osjetio, znao.

I decembra naredne godine, Larry Stewart je obučen u odijelo Djeda Mraza kružio ulicama Kanzas City-ja, i ljudima davao novac. Bile su to novčanice od po pet dolara. Nastavio je i treće godine, s novčanicama od po 20 dolara. I pete, i desete, i petnaeste, i dvadesete, svih narednih godina. Niko, baš niko nije mogao čak ni naslutiti ko se krije ispod crvenog odijela, kape i brkova pa su ga jednostavno svi zvali Tajni Djeda Mraz.

U međuvremenu Larry se obogatio kablovskom televizijom i telefonskim uslugama. Kako je njegovo bogatstvo raslo, rasli su i novčani darovi. Posljednjih godina Tajni Djeda Mraz je dijelio novac ljudima na ulicama, parkiralištima, u parkovima, restoranima. Uglavnom po stotinu dolara, nekada i dvije-tri takve novčanice odjednom. Do danas je podijelio 1,3 miliona dolara.

Dvije hiljade i neke, ne sjećam se tačno, nešto se desilo. Larry Stewart je i te godine dijelio novčanice, ali je i otkrio svoj identitet. Ne zato da se "pravi Džek", nego što nije znao hoće li dočekati decembar iduće godine. Pedesetosmogodišnji Larry je bolovao od raka i bio sasvim je iscrpljen kemoterapijama.

Zar ovo ne liči na pjesmu? Lijepu pjesmu sa tužnim krajem. Sve lijepo uglavnom završi tužno.

Ćiro Blažević reče jednu mudru: "Kad se priča, svašta se kaže". Gotovo da nema dana u kome se te misli ne sjetim. A ipak imam potrebu kazati, tačnije ponoviti ono što svi dobro znamo, jedino oko čega smo svi usaglašeni. Stanje u kome se Bosna nalazi je porazno. U svakom pogledu. Niti jedna zemlja kroz period tranzicije ne prođe neosjetno, ali kod nas to stanje beznađa traje i traje, kraja mu nema.

Čini se da iz dana u dan, iz godine u godinu padamo sve niže, da smo već dotakli dno, a padamo i dalje. Devalvirane su sve ljudske i moralne vrijednosti. U stalnom su porastu kriminal svake vrste, ubojstva i samoubojstva više nisu nikakva velika vijest, polako se navikavamo da to postaje trend, dio svakodnevice. Ali, to nije tema ove priče.

Želim samo kazati nešto o socijanom stanju građana ove zemlje koji je itekako bitan jer je upravo socijalna bijeda jedan od bitnih faktora koji dovodi do gore spomenutih pojava. Društvo se podijelilo na dva ekstremna sloja - vojsku siromašnih i šaku bogatih. Jako siromašni, i jako bogati. Između je manji broj onih takozvanih srednjih. Gotovo da nema dana u kojem ne možeš vidjeti nekog ko pretura po sadržaju kontejnera. U vrećicu koju nosi trpa ostatke hrane, flaše u kojima je ostao koji mililitar sirupa, ulja, olinjale papuče, iznošene cipele. Ljudi su gladni, a nemaju hljeba, goli, bosi, hladno im je, a drva nemaju, bolesni, lijekova nemaju. Ni ljekaru ne idu, i pregledi se najčešće plaćaju. Tu su beskućnici, pa nezaposleni, pa oni sa Biroa za zapošljavanje, demobilizirani borci, invalidi, psspeovci, oni čije su firme propale, penzioneri. Korisnika javnih kuhinja je svakim danom sve više.

Bivši profesori, inženjeri i ini, sa čontricom idu po kutljaču barenih makarona sa eventuanim komadićem ko zna kad smrznutog ovčijeg mesa. I dobro im. Zahvalni. Sretni. A i te kuhinje se održavaju više zahvaljujući pomoći dobrih ljudi (ne onih jako bogatih!) nego pomoći države. Skupe se u otrcanim haljinkama, iskrivljenim cipelama, kašljucaju, vuku nogu za nogom i vraćaju se u hladan stan, najčešće sami, zaboravljeni, ostavljeni. Još je bolje takvima, nego onima koje čekaju troja-četvora gladna usta.

A oni im nemaju što pružiti. Pa začudi se onda kad u po dana vidiš nekog pijanog k'o crna zemlja. Potrebno je, ponekad je nužno potonuti u zaborav. Bar nakratko. Da se sačuva bar mrva normalnosti. Ma pravo je čudo da se pola naroda lijepo ne ukoka. A kad se razbole, koga briga? Pouzdano znam da ima vlasnika privatnih apoteka koji daju lijekove na otplatu, da plaćaju koliko i kad mogu. Ali, šta je kutijica lijeka? Još ni jednu ne otplate, a moraju kupiti novu. A najčešće se pije po nekoliko lijekova uporedo. Odakle? Susrećem se sa ljudima koji su odustali i od pregleda i od lijekova. A bilo bi im nužno, neophodno i jedno i drugo.

A oni bogati? Što oni imaju? Nemam pojma. Jutros čujem reklamu: Već dugo želim avion, pružila mi se prilika da san i ostvarim... Tako nekako. Kao, povoljan kredit. Bogataši su se uglavnom i obogatili dižući kredite i nasljeđivanjem od predaka. Tako oni kažu. Ali, dobro. Neka im, neka imaju. Nikome ne bi trebalo biti žao što oni imaju, nego što svi nemaju. Bar ono elementarno, da se ne zlopate ko hajvan. Ma ni hajvanu nije gore. Što bar jednom godišnje svaki od njih ne bi bio naš Larry Stewart?

U svakoj općini, u svakom gradu bar po jedan. Kakva bi divota bila da se u jedno predvečerje pored javnih kuhinja, pored parkova i skrovitih ulica proveze neko obučen u odijelo Djeda Mraza, u bilo koga, pa podijeli ljudima po 20, 50, ma bar po 5 KM. Da vrati ljudima vjeru kako dobrota nije sasvim i definitivno umrla - tako da smo je već sahranili?

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: