Empatija je vještina koju djeca uče

Blisko je povezana sa suosjećanjem i moralnim ponašanjem. Posjeduje svoju emocionalnu i racionalnu (intelektualnu) komponentu, jer biti empatičan znači osjećati osjećaje drugih (bol, tugu, radost, zabrinutost, i ostale), ali ih i racionalno (intelektualno) razumjeti.

Za razliku od osobina koje su svojim velikim dijelom uvjetovane genetskim faktorima (kao što su npr. inteligencija ili fizički izgled), empatija nije nešto što može sazreti "samo od sebe", već predstavlja vještinu koju djeca uče, koju treba poticati i razvijati. Učenje empatije je proces koji započinje još u najranijoj dobi te proces u kojem kroz "treniranje emocija" i svakodnevno pružanje primjera ponašanja punog empatije roditelji igraju vrlo važnu ulogu.

Ipak, novija istraživanja sugeriraju mogućnost da su djeca u određenoj mjeri prirodno sklona tome da budu empatična i moralna te da dječija empatija nije u potpunosti posljedica roditeljskog vođenja i ostalih načina odgoja već da je jednim svojim dijelom "kodirana" u moždanim strukturama zdrave djece. Iako se čini da neka djeca prirodnije razvijaju svoju empatiju, svoj djeci je potrebna pomoć u učenju ove složene emocije i vještine, i to od njihove najranije dobi.

Značaj razvoja empatije je višestruk, jer kapacitet za empatiju djeci olakšava povezivanje s drugim živim bićima. Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi te u socijalnim situacijama. Zbog iskazane empatije imaju više prijateljskih veza u kojima se osjećaju zadovoljno, jer im prijatelji uglavnom njihovo prijateljstvo podjednako uzvraćaju. Djeca koja nisu "naučila" biti empatična izrastaju u bešćutne, neosjetljive odrasle osobe koje nailaze na velike poteškoće u stvaranju kvalitetnih veza s drugima, jer ne prepoznaju niti razumiju emocionalna stanja drugih ljudi pa s njima i ne suosjećaju.

Otprilike u svojoj četvrtoj godini dijete počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. Ukoliko primijeti svoju malu prijateljicu koja se, igrajući se, spotaknula i pala, dijete može spontano reagirati na empatičan način, tako što će pružiti podršku i emocionalnu utjehu.

Tokom školskog i razdoblja adolescencije empatija se razvija u svojoj potpunosti te postaje sastavni dio stila života mlade osobe. Naravno, u toj dobi se počinje primjećivati i moguća emocionalna neosjetljivost djeteta, koja postaje značajan pokazatelj njegovog ponašanja u odrasloj dobi te ukazuje na neadekvatan razvoj vještine empatije.