{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Dokle više ovako?

S
26.10.2008. u 16:55
0
140
Dokle više ovako?
0
Dokle više ovako?
Jedna čitateljka javila se iz Švicarske, isfrustrirana činjenicom da se stanje u BiH već godinama ne mijenja. Najviše joj, kako je sama napisala, smetaju i ljudi iz dijaspore i oni u domovini koji ništa ne rade kako bi svoju zemlju pokrenuli naprijed, smatrajući da bi angažmanom same dijaspore, naprimjer, moglo dosta toga biti promijenjeno. Rješenje je u obrazovanju, zaključuje naša čitateljka.
"Sama mi je ova država BiH više počela ići na živce. Kao prvo da kažem da se uopšte ne razumijem u tu našu unutrašnju politiku, niti pratim vijesti jer živim van zemlje gdje sam nekada ugledala dan.

Ja sam izbjegla 1992., početkom rata, imala sam šest godina, a sada živim u Švicarskoj. O Bosni me nije niko ništa učio, znam ono što sam vidjela, čula i što sam se sama za neke stvari interesovala.

Sada ta uvijek jedna te ista priča o nadi da će stvari u Bosni ići na bolje svakom je postala dosadna jer je godinama i godinama uvijek to ista priča. Pa, dolazim na ovaj portal, čitam komentare, za bilo koji članak komentari uvijek isti tj. negativni, ljudi samo kritikuju, bilo o kakvoj stvari da se radi - tu je kritika, kao da se ta naša država BiH ni za šta ne interesuje. Zbog sveg tog pesimizma sam prestala čitati komentare.

Sad želim da spomenem jedan faktor zbog kojeg mislim da država neće dugo ići na bolje. Neki dan mi je sve to prošlo kroz glavu, toliko me je iznerviralo da su mi suze pošle na oči. Evo šta ja vidim svojim očima oko sebe u okolini u kojoj živim i šta to privlači Bosance da se sele van Bosne.

Naši ljudi koji su došli prije ili tokom rata u Švicarsku, uspjeli su se zaposliti u građevini, fabrikama ili kao čistači. Pošto je u ovoj državi srednja klasa važnija, za razliku od drugih zemalja, prosječna plata je (bez ikakve diplome ili specijalizacije) između 3.000 i 4.000 franaka. Za Bosance kao što smo mi, to je nekad bila ekstra plata, jer poslije računa i podmirenja ostalih troškova, može se nešto i na stranu ostaviti. Može se nešto uštedjeti, jer ti naši ljudi nisu znali za neki luksuz, odmor, sport i još neke troškove. Tako da su mogli puno uštedjeti i ulagali su te pare u skupocjena auta, a poslije rata u kuće.

Taj isti narod radi iz godine u godinu s jednom misli - kada će doći ljetni odmor, kada će ponovo krenuti za Bosnu. Znam isto da je naš narod pomogao za vrijeme rata, skupljao se novac, slao se dolje. Sad znam isto da se skupljao novac npr. za džamije, bolesnike. Toliki novac se znao skupiti za džamije, a za napredovanje države kao što su npr. ulaganje u firme i školovanja, ništa.

Ali sada je pitanje - šta dalje?

Njihova djeca završavaju školu. Nažalost, nema ih puno koji se razlikuju od roditelja. Jeste, dobijaju se diplome ali certifikat koji se dobije na kraju treće godine kada se praksa završi je možda jedan nivo iznad roditelja. Tako da smo se slabo zainteresovali za fakultete, više škole jer slika koju smo na početku imali je - lahko zarađene pare. Tu djecu nema niko ni da uputi, da im da primjer. Roditelji umjesto da ulažu novac u djecu, u našu budućnost, novac ulažu u skupocjena auta, u kuće po Bosni (jer nekima nije dovoljna jedna, mada u Švicarskoj žive u pretijesnom stanu). Za 18. rođendan djeci se poklanjaju nova auta. U porodici nema pravila, nema granica.

Sve ove misli su me dovele do pitanja: zašto ne profitiramo od nesreće koja nam se dogodila tako da učimo, studiramo, uzimamo što više od stvari koje su nam ponuđene kao na tanjiru, i na kraju da se vratimo u našu BiH i sa našim znanjem probamo promijeniti stvari, probamo sagraditi državu u kojoj ćemo živjeti u rahatluku.

Jer samo kad pomislim na "odmor u Bosni“, muka mi je! Svo to bogatstvo stranaca potrošeno, taj novac uložen u pogrešne stvari. Svako hoće, očekuje nešto od države, a zauzvrat ništa ne da od sebe!

Dokle ovako?"

S.S, čitateljka iz Švicarske

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: