{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Čiji su ono, babo, sirotani?

S
30.4.2010. u 15:43
0
0
Čiji su ono, babo, sirotani?
0
Čiji su ono, babo, sirotani?
Otišla je Ljiljana Buttler, tiho, kako je i živjela. Otišao je Neko ko je pjevajući sebi i o sebi, pjevao o svima nama. A takvi , odnosno takve, ne umiru.
Vijest da je preminula Ljiljana Buttler, pjevačica koja je međunarodnu slavu i kultni status zaradila u posljednjoj deceniji nastupajući i snimajući albume s grupom Mostar Sevdah Reunion je jedna od onih za koju biste najviše voljeli da ih nikada ne čujete. Mama Ljilja, kako su je zvali članovi benda i oni koji su je poznavali, bila je neko apsolutan, neko čija umjetnost i životna priča neodvojivo stoje jedno pored drugog i to u toj mjeri da stalnim otkrivanjem novih detalja poprima i mitski karakter.

Kći harmonikaša i pjevačice, beogradskog Roma i Zagrepčanke, počela je pjevati sa dvanaest godina, u Bijeljini, gdje su njezini imali gažu, a majka se razboljela. S četrnaest je krenula u srednju muzičku školu, kad je i rodila prvo dijete. Nakon dvije godine su je izbacili jer je svirala narodne, zabavne i ciganske pjesme i odvlačila pažnju đaka u drugom pravcu. Muzičke su škole u socijalizmu bile, zaista, nepravedne i neosjetljive za drugu vrstu "uha" od onoga strogo propisanog pravilima klasičnog obrazovanja. Ljilji, dakle, nije preostalo ništa drugo, nego da kao najveći jazzeri i bluesmani, potraži svoju sreću u kafani.

A jadan li je onaj ko sreću u kafani traži.

No, njoj je uspjelo: tadašnja muzička scena kalila se preko vokalnih solista koji su pjevali različite žanrove, ali su se međusobno uvažavali, jer se – i među publikom - znalo ko je ko. Moglo se dogoditi, recimo, da u istoj kafani pjevaju kralj šlagera Ivo Robić, subjazz diva Nada Knežević i boemi – narodnjaci Toma Zdravković i Bora Spužić – Kvaka. To je, valjda, i jedini pravi pristup jer majstora ne određuje žanr, nego bi trebalo biti obrnuto.

Ljilja se u tom okruženju dosta dobro snašla: otvorena za utjecaje mogla je pjevati i Arsenovu Kuću pored mora i ciganski standard Piravelo, mile i to je zvučalo jednako dobro. U beogradske kafane Gradski podrum, Mažestik, Mala Srbija, Lotos dolazili su je slušati svi: od unesrećenih gradskih švalera, preko ostataka fine gospode, kockara i prevaranata, do umjetnika kakvi su bili pisac Danilo Kiš, glumac Zoran Radmilović i genijalac Duško Radović.

S babama i dedama

Jedna priča galeristice koja živi u Parizu iz tog vremena o Ljilji glasi da je između pauza sviranja klavira i pjevanja ljuljala dijete u kolijevci, u kafani kod Kalenića – pijace. Those were the days, tako je kasnije govorila Ljilja: "Znali smo iz kafane ujutro otići na doručak, pa dalje, do uvečer kad nas je opet čekao pos'o. To ti je tragedija nas kafanskih pevača, pored živih roditelja odrastamo s babama i dedama." No, Ljilja u legendu ulazi nakon ploče za RTV Ljubljana. Jazz pijanist Jure Robežnik je u slovensku prijestolnicu prvo odveo Šabana Bajramovića i s njim snimio neke od njegovih najboljih pjesama: glas ciganskog kralja uz dixie revijski orkestar i danas je nešto najzanimljivije što je snimljeno na ovim prostorima.

Šaban će postati poznat po jednoj baladi. Riječ je naravno o pjesmi Djelem, djelem, koju je skoro «na suho», samo uz klavir otpjevao s Robežnikom. U toj je pjesmi sva tuga i nevolja, svi putevi i lutanja, sva rasklalašenost i divota romskog života. Šabanov glas je, uslovno rečeno, glas Roma nomada, glas niške mahale, glas onih koji vrlo često ostaju bez ičega, i rijetko nešto zadržavaju. S Ljiljom je stvar (bila) drugačija: gradsko dijete koje nije govorilo (ali jeste razumjelo) romski, dolazilo je iz drukčijeg okruženja. Njezina glavna pjesma iz tog doba je autorska: Duško, Duško ti si mi najdraži/ti si moje cveće, srce drugog neće. Ljiljana je pjevala čisto, glasom koji jeste bio dublji od većine koleginica, ali je nepogrešivo mogla pogoditi i visoke tonove. Šaban je imao čist, divlji, nepatvoreni, "crnački" talent koji se javlja jednom u nekoliko decenija. Ljiljana je imala prefinjenu tugu, i veliko znanje, kao recimo Nina Simone. Ili, možda preciznije rečeno, kao Etta James. Uostalom Duško, duško je i "samo" naš I rather be blind (than see you with somebody else), pjesma žene koja voli samo jednog muškarca. Najveća pjesma.

Crni i bijeli

Samo jednom sam je čuo kako svira klavir, bilo je to u Pavarotti centru u Mostaru gdje smo se uputili pjesnik Benjamin Isović, gitarist Ervin Buševac, novinarka i prevoditeljica Kika Čurović i moja malenkost i otišli po mećavi i ledu, kako bi se uvjerili da ona, Mama Ljilja, doista postoji. Posljednja vijest o njoj bila je da živi u Njemačkoj, radi fizičke poslove i odbija da pjeva. Naime, nakon Šabanovog albuma A Gypsy legend svima koji smo na bilo koji način podržavali taj projekt, je bilo je stalo da se pojavi i ona, i otpjeva svoj album. Nakon dugog "ganjanja" i odbijanja producent Dragi Šestić je uspio privoljeti, i stigla je u Mostar. Mi smo došli u rano jutro, bend je još spavao, a ona je mokrim otiračem čistila apartman. Za sat i po nakon kafe, bili smo u studiju i odsvirala je pjesmu "Duni vetre sa Avale jače", prvo onako kako "svirate vi belci", tako je rekla, a onda pomjerila ruke na crne tipke i kazala "a ovako mi crnci." Onda je Benja pitao ima li svoju pjesmu Si, si, si, a ona je počela roviti torbu, a iz nje je ispala knjiga "Tajne vlaške magije." I dodala je: "Imam mali diktafon, pa snimam, kad pevaju po svadbama. I sahranama."

Jedna od najslavnijih američkih spisateljica Toni Morrison se za dobijanje Nobelove nagrade zahvalila Nini Simone, jer je, kako je kazala "dala američkoj crnoj ženi razlog postojanja i nadu." Što se našeg (dijela) svijeta, tiče ja mislim da bi se trebalo zahvaliti Ljiljani Petrović Buttler na tome kako je otpjevala pjesmu "Čiji su ono, babo, sirotani."

Kad pjeva o tome, u toj pjesmi su sudbine svih nas, djece jednog nesretnog prostora i vremena u kojem je tako malo lijepih i dobrih stvari, a tako puno čemera i zla. Svi mi smo, zapravo, sirotani, a ona, e ona je neko za koga baš nije pravedno da ode. Ako u tim stvarima ima ikakve pravde. A nema.

Zbogom Ljiljo, nebo će valjda znati cijeniti ono što jesi, kad već zemlja nije. To što smo se poznavali ovaj momenat ne čini lakšim, iako je imati i djelić tvoje ljubave nešto što se dobija kao neočekivan dar. S istog onog neba, koje je tebi darovalo takav glas. Neka ti je laka zemlja.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: