{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Cigarete su odvratne, smrde, izazivaju rak...

S
28.3.2011. u 21:12
0
0
Cigarete su odvratne, smrde, izazivaju rak...
0
Cigarete su odvratne, smrde, izazivaju rak...
Ako bilo koga upitate voli li tračeve, gotovo redovno će odgovor biti negativan. Tračibaba je baš ružan termin. Ipak, svi koji vam tako odgovore, garant ne govore istinu. Tračevi su super, njima se naprosto hranimo. Zašto? Nemam pojma. Također je laž da tračaju samo žene. Muškarci su veći tračeri od žena. Prave tetke. A ne bi priznali ni za živu glavu!
Ne kažem da ljudi općenito uživaju u skandalu, pogotovo ako je riječ o nečemu što liči na nizak udarac, ali nam daju nešto bitno - temu za bla-bla uz kafu. Tu vlastitu slabost i ja nerado priznajem. Zbilja ne širim ono što saznam na sve strane, ali mi je slatko nekom dragom dohaberiti kakvu novost. Onda taj ispriča onom ko je njemu drag, i tako, ode trač, raširi se ko šumski požar.

Imala sam dragog prijatelja. Nismo živjeli u istome gradu, ali smo se svaki dan čuli. I već druga ili treća rečenica je pitanje: Imaš li novih tračova (ljepše nam je zvučalo)? Eto kako sam saznala ono što slijedi.

Slučaj XY

Ispriča mi slučaj jedne žene, naše javne ličnosti. Usput, to je super žena, divan čovjek, vrsna umjetnica. Helem, kad se udala, prema tračerskim izvorima, dogovorili se ona i njen muž da, ukoliko se se nekom od njih dvoje desi da se zagledaju u nekog trećeg, to priznaju jedno drugom. Nakon, ne znam koliko godina, sretne ona čovjeka , zovimo ga XY, i među njima se rodi nešto novo, lijepo... Dođe ona kući, kaže mužu da moraju razgovarati. Muž kaza: "Pa hajde, slušam te", ona kaže: "Vrlo je ozbiljno."

-Tako i tako, upoznala sam jednog čovjeka, vjerovatno ga ti znaš, zove se XY.
- I šta onda, kakve to ima veze sa konjskim trkama?
- Nema baš nikakve veze sa konjskim trkama, ali ima sa mnom. Ja se zaljubila, tačnije, mislim da ga volim.

Muž progutao knedlu.

- Ženo, samo ti se čini.
- Ma jok, kaže ona, ne čini mi se, osjećam to, prosto znam.
Muž onda ustane, s police uzme teku, nađe olovku i daje ženi.
- Koji će mi to vrag?, pita ona.
- Da se sama uvjeriš. Uzmi lijepo teku i svaki dan po dvjesto puta napiši: Ja ne volim XY. Dok pišeš, ne smiješ biti pasivna, pisati automatizirano. Moraš se potpuno koncentrirati, razmišljati o onome što pišeš. Sasvim se uživi.

Žena poslušala. Uzela debelu teku i krenula. Svaki dan pisala istu rečenicu po dvjesto puta, lijepo numerirala da ne bude zabune. Trajalo to i trajalo. Ona se zbilja uživljavala, kao glumica u svoju ulogu. Jednu noć konačno završila, napisala još trideset puta da ne ostane praznog prostora, sklopila korice i zovnula muža. Pruži mu teku i ljupko kaže:

- Dušo, završila sam.
- Stvarno?
- Najstvarnije.
- I? Šta? Voliš li ga?
- Volim, kaže ona.

Muž opet ustao, uzeo novu teku i kazao: Nastavi.
Ispisala žena tako deset teka, kad je i tu desetu sklopila, kazala je:
- Evo, i ova je gotova. Ja i dalje volim XY. Još više.

Šta je dalje bilo, neću reći. Ne bih ni ovo da mi to nije bila inspiracija za vlastiti pokušaj. Istu večer kad sam čula trač, ja uzela rokovnik i počela pisati. Moji me ono ironično pitaju: "Jel to nova proza?"

Ne odgovaram. Koncentrirala se duboko, duboko, sasvim uživjela i samo štancala. Zaboravila i ko sam i šta sam. Pisala, pisala, pisala, ruka me zaboljela, u glavi mi se šamutilo, oči mi pocrvenjele ko u zeca. Zaustavila se nakon dvjesto pedeset treće rečenice. Ostavim teku na stol i kažem: "Sad možete pogledati."

Čitali su naglasi smijali se. Nisu to bile iste rečenice. Počinjalo je sa: "Ja mrzim cigarete, više neću pušiti."

Tako je glasilo samo desetak prvih rečenica. Kako sam išla dalje, broj riječi se povećavao da bi stotinu osamdeseta ličila na pamflet: "Cigarete su odvratne, pogane, smrde, užasno smrde i oni koji ih puše, i sve oko njih, truju i onog ko puši i one oko sebe, prave zdrave, zubi požute, jezik se obloži, od njih se brzo zamara, guše, izazivaju rak, Bog ga ubio ko ih izmisli, ma neću više pušiti, mrzim ih, puše samo luđaci, niko ko drži do sebe ne puši."

Što su dalje čitali, sve glasnije i slađe su se smijali, ja pažljivo slušala, kao da slušam nešto što sa mnom nema nikakve veze. I usput pušila. Čisti užas!
A što je žalosno, što je najžalosnije, dok sam pisala, zaista sam osjećala mučninu i pri pomisli na cigaretu, i iskreno sam pisala ono što sam u tim trenucima osjećala.

Cigareta nije drug

Prestala sam pisati, nastavila pušiti. Ipak, vjerujem da to može biti recept. I vratit ću mu se kad prelomim nešto u sebi. Jer, sve što sam one noći napisala, čista je istina. Cigareta nije drug, kako sam često običavala kazati. To je zlo. Robujemo im (mi , pušači) a ružan je osjećaj biti rob bilo kome ili bilo čemu. Da mi je osnovati neki klub za ljude koji žele prestati. U grupi je vjerovatno lakše. Kod mene je problem dvostruk. Jedan - apsolutno dokazana štetnost duhana, druga što me bukvalno sramota kad me pacijenti vide sa cigaretom u ruci, a rijetko me mogu drugačije vidjeti. Otkud mi onda obraz da njima kažem da trebaju, da moraju bataliti pušenje?

Probala sam prestati sto puta. Lijepo u kući objavim veliku novost, a već nakon nekoliko sati krišom zapalim. I tako, krijem se po nekoliko dana, onda objavim kapitulaciju. Reko, smanjivat ću postepeno, mora da je tako lakše. Pušit ću svaki sat. I onda, cijeli mi se život svodi da gledam na sat i iščekujem vrijeme kad mogu zapaliti. Traje to petnaest, dvadeset, mjesec dana uvrh glave, pa me spuca neki crnjak i nadoknadim sve one preskočene. Sad znam da je to sasvim jednostavno: raščistiti sa samim sobom, donijeti konačnu, definitivnu, neopozivu odluku - pušiti ili ne pušiti.

Ko je pametan donijet će odluku - Neću pušiti! I neću smanjivati, ni pisati autosugestivne rečenice, prosto neću zapaliti.

A najmanje mjesec dana će u torbici ili džepu nositi cigarete i upaljač. I nikom se neće hvaliti.

Jedino je to ispravan i siguran put.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: