{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Čekajući Batmana: Društvo orijentalnog mamurluka

S
27.1.2011. u 21:15
0
0
Čekajući Batmana: Društvo orijentalnog mamurluka
0
Čekajući Batmana: Društvo orijentalnog mamurluka
Zna li neko kad smo, tačno, postali jadnici?
Januar je uvijek bio "težak" mjesec, i kroz njega se probijalo sporo. Ovaj je, nekako, baš bio neljudski. A ovaj tekst je trebao posvećen nečemu drugom: u grad se nakon dvadesetak godina života po svijetu vratio pisac Slobodan Blagojević. Bez velikih riječi, pompe i prijema, jedan od najaktivnijih i najblistavijih intelektualaca svoga vremena, čovjek koji je svojim postojanjem u sedamdesetim i osamdesetim, zajedno s još nekolicnom autora rođenih u pedesetim godinama prošloga stoljeća (od kojih treba istaći Hamdiju Demirovića, Milu Stojića i Gorana Simića), davao Sarajevu duhovni pečat i snagu zbog kojih se ovo mjesto u podnožju planina i moglo doživljavati gradom.

Njegova nova knjiga "Kratki uvod u vječnu polemiku" je nešto polivalentno i kompleksno, ali za ovu priliku pojednostavljeno kazano radi se o nekoj vrsti jezičke utopije, slici naše kulture kakva je mogla biti da je nisu određivali "pisci" s noževima, umjetnici čija trgovina počinje prodajom vlastite duše, a okončava nabiranjem nekretnina. Za koje se, valjda, hoće da pomognu vlasniku da se u mefistofeleskoj poziciji osjeća manje sam.

Blagojević neće promijeniti sudbinu današnjeg Sarajeva, baš kao što ni broj kvadrata ne liječi samoću, ali lijepo je vidjeti i znati da u ovom mraku ljudska duša ima saveznika, makar joj nikad ne zatrebao. O Slobodanu zasad toliko, nadati se da će nekad biti ozbiljnog mjesta i vremena da se i o njegovom blistavom radu, napiše i nešto ozbiljno.

Stari kraj utvara

A ovo su naslovi glavnih vijesti u za početak ove sedmice: Nesreća u Novom Travniku, Istraga pljačke kasarne Samoubistvo u Sarajevu, Ubistvo u Goraždu, Izbori u Portugalu, WikiLeaks: Depeša o Miloševiću, Nemiri u Alžiru, Novi trijumf Kostelića, Pogodak Medunjanina.

Prve četiri su crne i uglavnom su iz oblasti pljački i ubistava, pa onda malo utjehe kako je svugdje kriza, onda podsjećanje na krvave događaje i, na kraju, malo sporta. Neka barem igara, kad nema hljeba.

Neki dan sam otišao u stari komšiluk, gdje i danas živi moja majka. To su zgrade građene u šezdesetim i sedamdesetim, trokatnice s velikim balkonima koje su nekad trebale pokazati svu udobnost i funkcionalnost socijalističkog života. Park ispred njih bio je sve, igralište, zabavište, mjesto prvih ljubavi, balkoni su služili za ljetno uživanje, a ponekad i kao prostorije za muzičke probe i poligon za roštilj, kad je već kućni prag najveća planina preko koje čovjek ima preći. Zimi se sve to pretvaralo u klizalište i sankalište, a onda, kad bi i to prošlo, čekao bi se prvi behar na krošnji jabučice, koja je bila kisela kao vrag, ali je nama, tamošnjoj djeci, bila izvanredno osvježenje. Sve je lako kad si mlad, kaže jedna pjesma iz toga doba.

Kraj danas najčešće izgleda sablasno. Na fasadama su – iako se radi o spomeniku kulture i arhitekture rupe u fasadama, od ulične rasvjete jedva tinja jedan kandelaber, a kad se topi snijeg stvara se ono crnilo najsličnije onoj tečnosti iz muzgavaca, koje prekrije ulice i čeka novi snijeg, ili kišu da to sve spere, da dođe ono lijepo vrijeme. Unaokolo tumaraju manje grupe tinejdžera, čiji policijski dosijei već postoje i čiji su eksperimenti s drogama već činjenica kolektivne tlapnje tamošnjeg stanovništva, uglavnom penzionera koji u zimskim danima strahujući da sutra baš oni ne budu oni koji će kao žrtve osvanuti u crnim hronikama, jer se, zapravo, nikada i ne zna, kad će klinac u heroinskoj krizi navaliti na vrata i pokušati oteti nešto što će na najbrži mogući način moći pretvoriti u sljedeće bodenje iglom u venu.

Kao tuđe

Sliku koja slijedi vidjelo je, valjda, desetina hiljada stanovnika Sarajeva. Nakon što sam otključao stan, našao sam razbacane stvari po podu, poskidane slike sa zida i otvorena sva vrata od ormara i regala u roditeljskom domu. Neko je - a doista ne bih volio znati o kome je riječ, mada iz gornjeg opisa nije teško pretpostaviti - kroz provaljen prozor temeljito pretražio stan. Našao je starog nakita i odnio grafiku Mersada Berbera, procijenivši da jedino nju može odmah prodati, a na podu su stajale razbacane stvari iz prošlosti. Zazvonio je telefon, bio je to Neko blizak i drag, a ja sam se postidio u ime onoga ko je to napravio, podigavši s poda samo jedan predmet; nekada davno moj je otac, jedan od pionira ovdašnje kompjuterizacije, iz Njemačke donio mikrofilmovane note Beethovenovih simfonija.

Sjećam se kako je samo bio dječački fasciniran činjenicom da deseci stranica notnog teksta mogu stati na kvadrat dimenzija 2x3 cm, i ubjeđivao nas kako era papira polako ali sigurno prolazi, i kako će nas digitalna revolucija sve pregazili ako je ne budemo pratili. Ništa više od tih stvari nije važno, pomislio sam gledajući razbacan jedan svijet ispred svojih nogu, svijet koji je jednom davno prestao postojati i nikada se više neće vratiti, svijet koji postoji samo u ladicama naših roditelja u njihovim sjećanjima u kojima se gledajući nas, sjećaju sebe u tim godinama pokušavajući da skriju sentimente. Čudno je kako vam se stvari ogade kad shvatite da je neko kopao po njima. Sve to kao da više nije moje, i čini mi se da više nikada ne bih mogao živjeti među tim stvarima, pa neka se to shvati i kao kukavičko ponašanje.

Narod zna

Prijateljica je poučena iskustvom odmah rekla da nazovem policiju i da ne očekujem ništa. Stvarno, pojavila su se trojica vrlo pristojnih mladića, i na kraju je, otprilike, ispalo tako da "vi bolje znate od nas kakva je situacija, svega toga je Sarajevo puno, kod nas i kad dovedu provalnika kojeg uhvate na djelu, mi ga odmah moramo pustiti, pa kasnije zvati na identifikaciju".

Na kraju je ispalo da je dobro što nikoga nije bilo u stanu, i nije stradao, trebao sam biti zadovoljan i sretan, a i bio sam, na kraju, što mi nisu ubili mater.

I onda, bujica pitanja: zna li neko trenutak kad smo mi postali ovako jadni? Kad nas je i ko ubijedio da spustimo glavu i mirno posmatramo kako smo niko i ništa? Koliko traje tar proces? Od rata? Zadnje četiri godine? Kad je postalo važno da u novinama i ostalim medijima treba izaći svaka bilješka o mladunčadima kriminalcima koji pucaju i tako zavrijeđuju jednu po jednu "recku" u postajanju "zvijezdom" tog mračnog miljea? Kako je bilo moguće da nekoliko stotina roditelja, i sve nas ostale skupa predstavljajući Sarajevo, za nos vuče psihopatološka pojava direktorice obdaništa, koju se nije moglo smijeniti dok nije pala vlast koja je držala? Ko je ubijedio policiju da ne može ništa lopovima, od najkrupnijih poput Nedžada Brankovića i hercegovačkih tajkuna, do narkomana koji prebijaju stare žene i upadaju im u kuće? Ko je u Sarajevu, uopće, stvorio atmosferu najgorih američkih predgrađa – s tim da se to u našem slučaju događa u Centru, "nultoj" tački – i ko je nas sve skupa gurnuo u ovo neproduktivno, depresivno, jadno i osakaćeno društvo? Društvo orijentalnog mamurluka, kako je taj osjećaj nepogrešivo imenovao Miroslav Krleža.

Stranci u Gotham Cityju

Zato, svaki put kad vidim neku veliku aktivnost kojom se diči naša lokalna zajednica, izgleda mi nekako lažno: sjetim se starog kraja. Nemam skoro nijednog poznanika i prijatelja kojem nisu obili dom, nisam imao nijednog gosta sa stranom registracijskom tablom kojem auto nije obijen, i ne vjerujem da će nova vlast napraviti veliki pomak u državi, a i kako vjerovati kad vam niko ne može garantirati sigurnost na vlastitom pragu u "najvažnijoj" sarajevskoj općini?

Možda je, poput desetina prijatelja od kojih stižu mailovi ili se snjima govori Skypeom, bolj biti negdje daleko, barem formalno biti Slovenac, Francuz, Englez ili Amerikanac, ali da bi čovjek bio građanin svijeta mora imati svoju domovinu. A i promjenom mjesta boravka niko ne mijenja ni karakter, a ni sudbinu. Tužno je ovo Sarajevo i mi u njemu. Nijemi svjedoci vlastitog propadanja koji iz svoje nemoći zazivaju Batmana, superjunaka koji bi svojom nadljudskom snagom i dobrotom riješio sve naše probleme. Ali, on je samo strip junak, i njega nema, dok mračna replika Gotham Cityja, teško i pretužno Sarajevo kezi svoje vampirske zube svaki dan: u sjenkama velikih i lijepih zgrada stoji mrak, toliko gust i dubok da imate osjećaj kako ga možete rezati, iistim onim nožem koji vas iz tog mraka vreba.

Iskre, poput ljudi s početka ovoga teksta, samo su znak da je mrak dubok, ali šta bismo bez njih? Tupo i nijemo provodili vrijeme između ratova, čekali kraj bez i da smo ikada barem pomislili da smo živjeli, i da bismo mogli biti bolji.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: