BiH
180

Blagdanski razgovor s Daliborom Dadom Milasom: Božić nam nikad nije bio potrebniji

R. D.
U ova praznična vremena, kad čovjek vrijeme provodi s porodicom i najbližima, sjetimo se i prijatelja u dalekom svijetu, ljudi koji su stalno, bar duhom, s nama, ali nisu fizički. Razgovor s njima i obaveza je i zadovoljstvo, a ako su toliko povezani i s vjerom na jednoj strani i društvenim prilikama i neprilikama na drugoj, kako je to Dalibor Dado Milas, onda razgovor za Božić poprima dodatnu dozu težine i topline.

Dado Milas pojavio se na hercegovačkoj duhovnoj, ali i intelektualnoj sceni prije nekoliko godina. Okupljao je mlade, govorio o životu na drugačiji način nego se poimalo, posebno u vjerskim krugovima, ali nije izlazio iz vjere, više je izlazio iz stereotipa. Svojim otvorenim mislima, direktnom kritikom ustaljenih sistema vrijednosti i bajatosti društvene svakodnevnice brzo je dospio na nišan onih koji su se pronašli u kritikama.

Konfrontacije s brojnijim i jačim protivnikom kod nas još uvijek imaju takav epilog da s Daliborom Dadom Milasom razgovaramo na relaciji Mostar – Austrija, jer naš sagovonik već dvije godine nije dio crkvenih zbivanja u Hercegovini.

Milas je imao aktivan stav o februarskim protestima 2014. godine, a naredno ljeto objavio je knjigu "Hijene Ga nisu dirale", čije promocije su najposjećenije takve manifestacije koje se u Hercegovini pamte.

Definicije nam nisu potrebne

Na insistiranje da definiše svoj odnos s Crkovom, Dalibor Dado Milas odgovara:

"Mislim da ne mogu. Odnosno, mogao bih, ali ne želim. Jer, shvatio sam da svako od nas ima svoj život i da većina naših problema imaju svoj uzrok upravo u tome što smo previše fokusirani na tuđe živote, a premalo na vlastite".

Trenutno je u Grazu. Priprema svoju doktorsku disertaciju na Univerzitetu Karl-Franzens i to o temi "Perspektive Katoličke crkve u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini". Kaže da se osjeća veoma dobro i da ne voli pretjerana tituliranja. On je dijete ulice. Tu se osjeća nekako najprirodnije.

Za sebe ne kaže da je avangardan, već da je percepcija društva takva, odnosno to što su naša postsocijalistička društva nerazvijena.

"Ja, jednostavno rečeno, i ne znam drugačije djelovati od načina na koji djelujem. Kad mene neko pita 'pa kako', nemam odgovora. To je dio mene. To sam ja. Što se tiče samih reakcija, one su apsolutno legitimne i uopće nisu sporne. No, za razliku od mojih 'kritičara', zanimljivo je da ja njima ne osporavam njihovo pravo da iskažu kritiku na sve ono što ja radim ili govorim. Za razliku od njih i njihova odnosa prema meni"

Milas vodi sjajan blog u kojem dominira Tolkienova misao "Nisu svi oni koji lutaju izgubljeni". Tolkiena voli, njegove knjige su ga još u djetinjstvu oblikovale i razvijale mu maštu.

"Misao kao misao je zapravo originalni Tolkienov citat koji je obilježio njegovo majstorsko djelo 'Gospodar prstenova'. Odnosi se na Aragorna, jednog od glavnih junaka priče, čije ga 'lutanje' zapravo vodi do ostvarenja njegove životne misije. Kad se Tolkienov čitatelj prvi put susreće s Aragornom, on je društveni marginalac koji nikome nije važan. No, on čak ni u takvom stanju nije prestao biti ono što on jeste, kralj. Stvar je u tome da nekad treba pogledati ispod površine, jer nije sve onako kako se čini na prvi pogled. Smatram da mi ne moramo sve unaprijed znati i da je nekad potrebno samo napraviti prvi korak i odvažiti se na avanturu zvanu život", govori Milas povlačeći jasne parabole između imaginacije i stvarnosti, književnog lika i svakog od nas.

Eto ih tamo, ali ipak dobro da je ovako

Priča o "Gospodaru prstenova" opet nas vodi pitanju njegovog rada u rodnom kraju, kritike vlasti, tačnije HDZ-a, priča se da je to razlog što je sada u Grazu, a ne u svom Ljubuškom ili Mostaru.

"To nije jedini razlog, ali je činjenica da je moj okršaj s jednim društvenim fenomenom definitivno ubrzao neke stvari koje bi se vjerojatno ili ovako ili onako dogodile. No, živim u uvjerenju da se sve događa s razlogom. Nevjerovatno sam zahvalan na svemu tome".

Ovakav pomirbeni i praštajući ton vraća nas na teme Božića, mira i suosjećanja, na što Milas ima svoju dimenziju:

"Za mene osobno Božić nije vrijeme opraštanja nego vrijeme nade. Mi trenutno živimo u vremenu ekonomske i osobne krize, u vremenu ratova i napada... I onda usred tog terora, nađe se jedna skupina ljudi koja govori o nekakvoj božićnoj radosti. Pitam se: je li to uopće fer? Jeste. Ne da je fer, nego se mora tako govoriti. Božić nam nikad nije bio potrebniji".

Božić je nova nada

"Bog je postao čovjek 'unatoč svemu'. Bog je postao čovjek da bi oslobodio čovjeka od njegovih strahova. I to unatoč svim preprekama koje onemogućavaju život. Najvažnija poruka Božića je: 'Ne bojte se'. I slaviti Božić znači otkriti prvenstveno novi život i novu nadu pa posljedično otkriti i samog sebe. To je za mene Božić".

Iako daleko, Milas je stalno u Hercegovini, sva duhovna promišljanja lako spaja s aktuelnostima pa kaže:

"Ne može Božić svako pojmiti. Primjera radi, čitam nekidan komentare na društvenim mrežama o umjetničkoj instalaciji božićnih jaslica na mostarskom Rondou. Čitam i ne vjerujem. Ljudi miješaju realnost sa svojim emocijama. Jedna gospođa piše kako je šokirana jaslicama, jer je tri kralja navodno podsjećaju na Arape iz Mepasa. Pa, tri kralja iz biblijske priče o Isusovu rođenju su zapravo bili Arapi. Neko drugi piše kako ga Josip podsjeća na pravog Židova. Tu stvarno više nisam mogao izdržati pa sam kliknuo na iks. Ti su ljudi fulali smisao Božića. Oni žive u velikoj zabludi. I treba im to neko reći".

"Božije utjelovljenje je uvijek konkretno. I uvijek se događa na društvenoj margini i to ondje gdje je najpotrebnije. I ako iz priče o prvotnom Božijem utjelovljenju izbacimo Arape, crnce, Židove i izbjeglice, ostat ćemo samo s volom i kenjcem. Sudeći prema stanju svijesti našeg društva, drugačije i ne zaslužujemo. A što se tiče oprosta, svi treba da oproste. Svima. Da imaju imalo pameti, kao što nemaju, natjecali bi se u oprostu".

Stalni skokovi između vjere i politike doveli su nas na temu granice jednog i drugog. Granica je davno povučena, kaže Milas. Posve je drugi par rukava što se kod nas ta granica ne poštuje. Kod nas je problematično što se zbog ratnih događanja nisu dogodili nužni procesi spontane sekularizacije i društvenog prosvjetiteljstva. Da je BiH normalna država, kao što nije, onda bismo imali plodnu kritičku saradnju, na jednoj strani politike i društva, a na drugoj religijskih zajednica.

"No, zanimljivo je da se religijske zajednice boje sekularizacije upravo zato što su svjesne da će racionalizacijom bh. društava izgubiti mnoge nezaslužene povlastice. Zato i postoji toliko snažan otpor prema svemu što dolazi s 'grešnog' Zapada", poentira za kraj Milas.

Na kraju smo ostali na planovima za ovaj Božić. U Grazu je, kaže, posljednjih nekoliko mjeseci proveo u višoj brzini i potreban mu je mir. Odbio je moju provokaciju u vezi s projiciranjem kako bi proveo blagdan da je kući, ovako je kako je.