Pritvaranje dr. Ejupa Ganića u Londonu na osnovu zahtjeva za ekstradiciju od strane beogradskih vlasti je najnoviji dokaz strategije da se konflikt u Bosni i Hercegovini definira kroz suđenja usmjerena na pojedince, dok se u isto vrijeme skreće pažnja sa odgovornosti državnih faktora. U isto vrijeme, uloga Beograda, Pala i njihovih zagovornika je raspršena, postoji koncentrirani napor da se definira odbrana BiH kroz optužbe usmjerene na njeno nekadašnje rukovodstvo.
S druge strane, Radovan Karadžić će se suočavati sa pravdom u ličnom kapacitetu, a ne zbog njegove uloge političkog lidera sa Pala i efektivnog beogradskog agenta. Pored sudbine Ejupa Ganića, Ilija Jurišić i vjerovatno do 400, ili čak i više, bh. građana je na beogradskoj listi traženih, što su sadašnje implikacije na budućnost BiH i ostavštinu države odbranjene i spašene najvećim dijelom od strane njenih vlastitih građana.
Izvinjenje za Ruandu, optužba za BiH
Ruanda trenutno nije model za ljudska prava, zakonitost ili demokratske vrline. Kao država koja se još uvijek oporavlja od brutalnog konflikta i genocida, njena progresivna transformacija je pohvaljena od strane većine u svijetu. Drugi to vide u manje prihvatljivim terminima. Neki su ih optužili, uključujući vladine zvaničnike, za njihovo vlastito "teško kršenje međunarodnih humanitarnih zakona“, (poslije i tokom oslobađanja zemlje i građana od paramilitarnih trupa nacionalističkih Hutua koje su pokrenule genocid).
Niko od ovih ruandskih lidera neće biti procesuiran pred međunarodnim sudovima. Naprotiv, trenutno liderstvo Ruande je odlučno ne samo da navede direktnu odgovornost Hutu nacionalista, nego i krivicu međunarodnih snaga koje su propustile da se suprotstave genocidu. Francuska i Stalna petorka iz UN-a su direktno izazvane od strane Ruande zbog njihove odgovornosti. Ruanda i njeno trenutno političko liderstvo nisu ostali zaboravljeni, i od strane bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona i trenutnog francuskog predsjednika Nicholasa Sarkozya, su stigla izjašnjavanja vezana za Ruandu. Lideri ovih međunarodnih sila su osjetili suosjećanje te su ponudili izvinjenje Ruandi i njenim građanima zbog genocida kojem je dopušteno da se desi.
Vjerovatna razlika je što je trenutna vlada Ruande, uključujuči njene većinske Tutsi lidere, na kraju nije dobila rat. Čini se da pobjeda ne pripada samo sadašnjosti i budućnosti, nego i njeno zakonsko prevođenje u pisanje historije. Vladavina zakona je velika fraza, dok je primjena mnogo više pogrešna i zasigurno selektivna kada je diktirana vladavinom moćnih. A "moćni“ imaju mnogo razloga da budu selektivni u pogledu primjene vladavine prava jer se ona odnosi na događaje u BiH.
Diktiranje kursa vladavine prava?
Uloga ICTY-a je od samog početka viđena kao ključna u definiranju događaja i pisanju historije, i daleko je od one koja vodi računa o pojedinačnim počinicioma nego više vezana za ulogu država unutar regiona ali i pozadinskih igrača. Na početku, neke sile su tražile da se ušutka ideja o jednom nezavisnom tribunalu, bojeći se legalnosti koja bi bila van njihove kontrole. Suočene sa povećavanjem dokaza i pritiskom u Ujedinjenim narodima (od strane Komiteta eksperata koji je vodio prof. Cherif Bassiouni, pa sve do ambasadora Diega Arrie i Madeleine Albright i naše vlastite diplomacije pri UN-u), ICTY je ipak postao realnost.
Pritisak zbog politizacije se brzo nadvio nad ICTY-em , kao jednom institucijom i njenim profesionalcima. Postojali su napori izvan ICTY-a prije, tokom i poslije Dejtonskog sporazuma da se zaštiti srbijansko rukovodstvo, poput Slobodana Miloševića, sve dok on nije kiksao na Kosovu, nekoliko godina poslije BiH. Drugi su nastojali da utječu na konačnu sliku događaja promocijom "kvota“ za one koji bi bili optuženi od strane ICTY-a u svakoj "etničkoj skupini“, (implicitno redefinirajući konflikt u BiH kao jedan etnički, vjerski rat). Najefektnija sredstva pokušaja kontrole rada ICTY-a ipak su bila selektivna dostavljanja dokaza, ili čak izbor onih koji će biti uhapšeni, (jer ICTY nema vlastite snage i samo je ograničen da nezavisno prikuplja dokaze).
Nedostaju posljedice za države
Međutim, ICTY je uspio da održi značajnu nezavisnost u pogledu razvoja principa legalnosti i donesenih presuda. Presude su uključile krivicu za ratne zločine i genocid. (Osuda pojedinca za genocid u najmanju ruku implicitno podrazumijeva institucionalni cilj "etničkog čišćenja“ populacije). Presudama protiv pojedinaca su, međutim, nedostajale korektivne mjere koje bi se primjenile na države i institucije u čije ime su počinjeni takvi "ratni zločini". Rezultati etničkog čišćenja i genocida su bili nepromijenjeni. Zbog nedostatka posljedica za države i odgovorne institucije, postalo je mnogo jednostavnije za nasljednike Miloševića i Karadžića, ali i "sile“ da prikriju historiju i odgovornost : da efektno razlikuju genocid u BiH od holokausta ili čak još svježije primjere genocida, kakav je onaj u Ruandi.
Napori da se potkopa slučaj BiH protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde, bili su ključni u redefiniranju konflikta. Kao agent BiH, bio sam svjedok istrajnih napora da se primjeni ubjeđivanje, pritisak i ultimativno zastrašivanje da se odustane od optužbi BiH pred Međunarodnim sudom pravde, a ovo nije dolazilo primarno iz Beograda.
Na kraju, drugi metod je iskorišten da se potkopaju optužbe BiH protiv susjedne države: dokazi kojima su se trebali osuditi srbijanski zvaničnici pred Tribunalom su nekako izgubljeni u pravnom tranzitu kroz Hag, od ICTY-a do ICJ-a. Izgubljeni pravni argumenti koji su dozvolili dešavanje ove nepravde, ne mogu skriti motiv da se pomogne Boegradu da izbjegne direktnu presudu i posljedice, a za "moćne sile“ da izbjegnu suočavanje sa vlastitom odgovornošću za dozvoljavanje genocida u BiH (kao što su to morali priznati u Ruandi). Dodatno, mnoga pitanja ostaju neodgovorena u pogledu oslobođanja od odgovornosti, vjerovatno saučestvovanja predstavnika takvih sila u izdaji Srebrenice, Žepe i drugih.
(Pogledajte sljedeći film sa klipom svjedočenja Sir Geoffreya Nicea, tužitelja u predmetu Milošević, i holandskog ministra odbrane , Jorisa Voohoevea). Definira se samo lična odgovornost
Pritvaranje dr. Ejupa Ganića samo unapređuje šemu kojom će se definirati konflikt na ličnim osnovama, umjesto da se to učini prema državama i institucionalnoj odgovornosti. Beograd, umjesto da bude suočen sa odgovornošću i posljedicama, ima osiguranu legitimnost prava od strane vlade Velike Britanije (čak iako Srbija nastavlja sa neispunjavanjem svojih pravnih obaveza, od presude ICJ-a do propuštanja da uhapsi Ratka Mladića). U kritično vrijeme, kada Radovan Karadžić sam sebe brani tvrdnjama da je vodio "sveti rat“, ne samo u ime "Srba“ nego šire kršćanske Evrope, Ganić je postao protivnost kako bi se preokrenula priča ka sadašnjem revizionizmu divljeg Balkana i podjednake krvoločnosti svih uključenih. (Ovo nije samo moja teorija nego i ona britanskih novina i dugodišnjih posmatrača događaja u regiji)
Opet protivno objašnjenima nekih britanskih zvaničnika, odluka da se pritvori Ganić i da ga se potencijalno zadrži zbog ekstradicije, nije samo sudsko pitanje nego je takvim postalo kada je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odlučilo da na prvom mjestu odobri zahtjev Beograda. London ne samo da je bio dužan nego je trebao odbiti zahtjev Beograda na osnovu Dejtonskog sporazuma, prethodnog istraživanja u ICTY-u kao i relevantnih međunarodnih pravnih standarda.
Hoće li bh. građanima biti suđeno za već presuđeno?
Postoji i daljnja opasnost. Ured tužioca BiH je podnio vlastiti zahtjev da dr. Ganić bude izručen BiH. Na prvi pogled ovo može izgledati kao pametan potez da se dr. Ganić vrati u Sarajevo radije nego u Beograd. Međutim, hoćemo li sada gledati kako dr. Ganić i vjerovatno mnogi drugi (od gotovo 20 do skoro 400 bh. građana, patriota) bivaju procesuirani u Sarajevu za predmete u kojima ICTY nije našao dovoljno dokaza u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom nekoliko godina ranije?
Nažalost, u BiH politika igra ulogu u primjeni legalnosti i čak mnogo više kad pritisak dolazi izvana. U takvom političkom aranžmanu, i Beograd i London će biti legitimirani za inicijalno pritvaranje dr. Ganića, kojim je narušen Dejtonski sporazum ("Pravila Rimskog puta“ koja su primjenjena gotovo deceniju prije), kao i bilateralne ugovore. U međuvremenu, glavni tužilac BiH, Milorad Barašin, tvrdi da će on štiti BiH procesuiranjem Ganića ( i potencijalno 400 drugih, kao i implicitno legitimizirati zatvaranje Ilije Jurišića od strane Beograda za narednih 12 godina).
Jasno rečeno, savjet gdina Barašina za 20 do 400 Bosanaca i Hercegovaca koji bi mogli biti na beogrdaskoj listi traženih "da bi on izbjegavao putovanje u inozemstvo da je na njihovom mjestu“, je beskičmen i bez poštovanja za vladavinu zakona. Gdin. Barašin bi trebao tražiti načina da zaštiti te bh. građane od prividnog suđenja.
Činjenice niti dokazi se nisu promijenili otkada je ICTY odlučio da ne sudi za "akciju u kasarni Maršal Tito“ prije deset godina, tako da bh. građani ne mogu biti izloženi beskonačnoj istrazi u Sarajevu, Beogradu ili Londonu, ili dok sud ne bude konačno voljan da ih procesuira, da ultimativno zadovolji motive Londona, Beograda ili nekoga drugog da ponovo piše historiju.
Biće velika nesreća ako BiH završi kao platforma na kojoj će ovi bh. građani biti izručivani beogradskom revizionizmu. Vjerovatno neko treba podsjetiti da zbog inicijalne, ako ne i haotične odbrane Sarajeva, ne bi bilo ni današnjeg Ureda tužitelja niti Bosne i Hercegovine. Postojala bi Velika Srbija sa zbrisanim grobovima onih koji su bili meta genocida. Opet, moja prosudba o 2.maju 1992.godine, biće irelevantna jer je ICTY već dao svoje viđenje o dokazima i zakonu godinama prije, ali u ovakvoj BiH, zadnji koji se trebaju braniti su oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu od agresije i genocida.
(Moj pogled na zloupotrebu ureda gdina Barašina je također pod utjecajem napora kanalisanih van BiH kroz njegov ured, kako bi me se spriječilo da svjedočim protiv Miloševićevog vojnog šefa, generala Momčila Perišiča, uprkos zahtjevima od strane ICTY-a prema bh. vlastima).
Beogradska lista otkriva da ovo nije bio "muslimanski rat“
Trenutni lider SDA sugerira Bošnjacima da bi oni trebali zaboraviti i oprostiti posljednji genocid kojem su bili izloženi. Međutim, izgleda da Beograd niti je zaboravio niti je oprostio. Šta više, nečije pripovijedanje sa strane, bilo da se radi o Londonu, Washingtonu, Parizu ili Beogradu, biće ultimativno napisano za BiH. I nije sve do Bošnjaka unutar BiH.
Beogradsko gonjenje dr. Ganića, ali i Ilije Jurišića i drugih skoro 20 imena na listi, podsjetilo nas je da da su bh. građani različitih etničkih i religijskih identiteta branili BiH. Dok je Srbija pokušala da ponovo oboji konflikt kao onaj protiv "muslimana" a Karadžić ga je prozvao "svetim ratom", beogradska lista 20 najtraženijih , od generala Jovana Divjaka do Stjepana Kljujića (nebošnjačke patriote), podsjeća na to ko su bili njihovi neprijatelji, i zašto se i ko dignuo da brani BiH.
Prisjetiti slučaja za genocid pred ICJ-em i odgovorniti kontramjerama
Nije adekvatno niti odgovorno da se jedva kritizira status quo ili neadekvatnost drugih. Posljedično, dozvolite mi da osiguram nekoliko alternativa koje se trebaju razmotrtiti od strane BiH, ne samo po pitanju slučaja dr. Ganića, nego i onoga gdina Ilije Jurišića, ali i 20 do 400 drugih koji su predmet beogradske zloupotrebe:
-
Formalno protestirati protiv beogradskih i londonskih akcija kao narušavanja Dejtonskog sporazuma. Zauzvrat poduzeti diplomatske kontramjere. Razmotriti opciju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde kao i Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
-
Ako Barašinov ured želi da brani BiH i zakonitost, onda treba pokrenuti moguće optužnice protiv srbijanskih lidera koji još uvijek nisu u potpunosti ispitani od strane ICTY-a. I dalje, da li su trenutni beogradski lideri predmet bh. aktivnosti zbog tvrdnji i povreda prava građana BiH kao što su Ganić i Jurišić, što je u kontradikciji sa relevantnim ugovorima i međunarodnim standardima, kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli. (Iako ovo može izgledati kao podjednak odgovor, onda vjerovatno vladavina zakona možda treba biti ojačana hrabrošću u bh. političkim i sudskim institucijama kao što je prethodno pokazano od strane snaga odbrane u periodu 1992-1995)
-
Slučaj tužbe za genocid protiv Beograda mora biti ponovo otvoren. Srbija je voljna da pređe preko vlastite odgovornosti osim ako ne budu postojale jasne posljedice za počinjeni genocid od strane Pala i Beograda. Naklonost ka tome da se ponovo napiše historija pripisuje se Beogradu i sada je jasno dokazana u Londonu. Ovo nije jednostavno stvar krivice pojedinaca nego državnih institucija.
-
BiH, uključujući ured gdina Barašina, bila je stidljiva da poduzme bilo kakvu odgovornu istragu ili potencijalnu pravnu radnju zbog izdaje Srebrenice ili Žepe, koja se proteže na zvaničnike ili glavne gradove koji su van BiH. (Pogledati link na kojem se govori o mogućem oslobođanaju od odgovornosti zbog izdaje).
