{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bečke crtice, večer s Jovanom

S
6.5.2011. u 20:30
0
18
Bečke crtice, večer s Jovanom
0
Bečke crtice, večer s Jovanom
Dobro je svako malo pogledati stvari s distance: izgledaju manje bitne i manje katastrofalne. A one zaista bitne, odvijaju se u intimi, duboko u nama. Ili negdje miljama daleko.
Cijelu prošlu nedjelju proveo sam u Beču, gdje nas je pokupilo u okviru Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost. Ni po čemu se ne smatram izuzetnim, osim možda što nisam loš sagovornik nekolicini bliskih ljudi, tako da je svaki takav izlet za mene popriličan srklet. Dan počinje prije osam ujutro – "ne zovu magare na svadbu da sa mladom spava, nego da vodu tegli", kaže jedan od mojih "omiljenih" nacionalista Antun Vrdoljak – i odmah kreću superozbiljna predavanja.

O svemu pomalo Evropskoj uniji, Balkanu, novinarstvu i još koječemu. Najgore je kad dan krene s predstavnikom OSCE-a. To je organizacija u kojoj, izgleda, nikada nisu objavili da je Hladni rat završen, a Varšavski pakt raspušten. Ali im to ne smeta da sačuvaju paleolitsku strukturu i faraonski troše novce. Kad ih čovjek sluša kako se "nadaju", "planiraju", "koordiniraju", i tako dalje, insan se, da upotrijebim jezik veličanstvenog kolege Nisveta Džanka, na sabahu iznervira, pa mu dan plaho teško ide. Ali prođe.

Crveni baroni

Istina, na ovom putovanju sam upoznao neke sjajne ljude i saznao važne stvari. Recimo to da su glavni grad Austrije od 1918, pa sve do 1934, dok nije postalo sasvim jasno da će se Hitler vratiti po svoj komad Vaterlanda, zvali "Crveni Beč", zbog toga što su na vlasti sve vrijeme bili socijaldemokrati. Kako i ne bi, neki od najsjanijih umova tog doba podupirali su takve ideje – Freud, Schnitzler, Wittgenstein, Kraus, Schoenberg – i u tome dobu i u tom gradu napisana su neka od najvažnijih djela svjetske nauke i umjetnosti. Tada je nastala i ideja takozvanog javnog stanovanja, "gemindebau", građenja zgrada koje bi se pod najpovoljnijim uslovima izdavale onima kojima je to najpotrebnije. Invalidi su imali apsolutnu prednost, a onda i ostale ugrožene kategorije. Idejni arhitekt ove idejog projekta bio je Hugo Breitner, bečki ministar finansija u 20-tim godinama prošlog stoljeća, kojeg je buržoazija mrzila iz dna duše zbog, naravno, socijalističkih ideja. U narastanju nacističkog pokreta, Breitner je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, i za vrijeme rata u New Yorku izdavao ljevičarski časopis.

Mislim o našoj vlasti: da li bi ona bila spremna na tako nešto? Da li stanovi moraju biti tako skupi i mora li se od njih bogatiti građevinska tajkunerija, uglavnom povezana s političkom mafijom? Izgleda da mora. Moj problem s našim socijaldemokratima je njihovo, u osnovi, lažno predstavljanje. Socijaldemokrata bi trebao biti čovjek dijeljenja, neko ko je spreman ponuditi viziju i podijeliti je s drugima, a ne biti «crveni baroni», dio rezervnog sastava tajkunerije, izdavati sve što je ostalo od KP BiH pod kiriju, i imati stan ovdje, kuću ondje, firmu ovdje, tal ondje... Sve nekako mislim da je taj naš narod zaslužio bolje, ali previše spuštanja glave ga je i stajalo današnje bijedne pozicije u kojoj se nalazi.

Thomas & Joseph

Živim u 1. Bezirku, u "mrtvom" centru grada, odmah pored Stephanzplatza, i listam briljatnu knjigu svog prijatelja Mile Stojića "Via Vienna". U njoj su feljtoni, nastali kao plod njegovog desetogodišnjeg egzila, sudbine briljatnih umova koji su prodefilovali kroz Beč ili ostavili trag u njemu. Osobno, uz obožavanje Beethovena, najviše sam zainteresovan za sudbine dvojice pisaca. Prvi je Joseph Roth (1894-1939), briljatni pripovjedač i novinar koji je život završio samoubistvom u Parizu, nakon što se raspala njegova domovina Austro-ugarska, a zbrisani i snovi i iluzije njegove generacije, i dramatičara i prozaista Thomasa Bernharda (1931-1989), čija je kritika mentaliteta i nacionalizma jedan od najvećih intelektualnih dosega Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Bernhard je, naime, izjavio da su "svi Austrijanci maloumni", a zabranio je izvođenje svojih djela u Austriji nakon njegove smrti, što društvo, nasreću, nije poštovalo. Dok je Roth bio blagi, nesigurni i ranjivi pripovjedač, pun sentimenta, Bernhardovo djelo je oštro kao sablja i hladno kao led. Mi nemamo takvih pisaca, naša je kultura kompromiserska, jer nije velika. "Mi smo mali, i mrzimo sve što nije malo", što bi rekao Miroslav Krleža.

Ali, imamo velikih ljudi. U šetnji i razgovoru s Jovanom Divjakom oko zgrade Državne opere, shvaćam da je njegova postratna borba možda i značajnija nego njegov ratni angažman zbog kojeg je, eto, zadržan u Beču. Bezumno je i glupo što je tu, ali čini se da mu prija: izgleda sjajno, čisto misli, piše svoje feljtone i dotjeruje dnevnik i čeka odluku austrijskog suda, koja, definitivno, ne bi smjela niti mogla biti negativna po njega. Ali, ne pričamo o tome: govori kako je njegova fondacija "Obrazovanje gradi BiH" dosad podijelila 45.000 stipendija, kako je raditi s djecom koja su izgubila roditelje, kako im ponuditi bolju stranu života koju nisu mogli ni sanjati kao ratne žrtve. Pričamo o karakterima, o zajedničkim prijateljima, o iznevjerenim obećanjima...

Slažemo se u većini ocjena, već je duboko pala noć, još jedan prijateljski zagrljaj i "vidimo se u Sarajevu".

Vjerovati u lažne vođe

Beč je sjajan, raskošan, kosmopolitski grad. Ali, naše su sudbine tamo iza onih planina, i naši problemi ovdje izgledaju manje bitni i manje katastrofalni. Ovdje ljudi brinu o drugim stvarima: o (ne)pušenju, Appleovim proizvodima, Osami bin Ladenu i neprimjerenom načinu na koji su u SAD-u to proslavljali. Ali, zaista bitne stvari se događaju u intimi, u razgovoru s Jovanom u kasno veče. Ja na svoj profil neću staviti njegovu sliku, niti ću objaviti o čemu smo sve pričali, iako pamtim svaku rečenicu.

Dovoljno mi je što postoji čovjek koji je svoje bitke dobio, bez obzira na to šta će bilo koji sud na svijetu o njemu odlučiti. Činjenica da postoji Jovan Divjak čini boljim ovaj svijet, i Beč i Sarajevo, i uveličava naše živote, i vraća barem onoliko koliko smo izgubili vjerovanjem u lažne vođe.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: