Bakšiš

Piše: Asim Bešlija

Uvijek kada odvezem kola na pranje, čovjeku koji tamo radi, bez ikakvog umora i prestanka i po ovim minusima, ostavim bakšiš. Marku ili dvije, ovisno o situaciji. Čovjek se naravno uvijek obraduje. Pogotovo zbog toga što mnogo bogatiji od mene koji tu peru kola, i pored posebnog tretmana koji dobiju, nekako nemaju za bakšiš i nikad ga ne ostave.

Ista je situacija sa dostavljačima hrane. Oni koji za skroman novac rade od jutra do mraka, i koji svima nama koje hrane znače mnogo, rijetko dobijaju bakšiš pa ih i ta marka zasigurno obraduje. Nama ne znači mnogo a njima sigurno da. Primjera je još niz, a iskustava da se bakšiš ostavlja kao dio kulturnog ponašanja i podrške ljudima uglavnom u uslužnm djelatnostima, i nema baš puno. Vjerovatno je to iz razloga što u suštini ne znamo kome je i zašto namijenjen bakšiš, pa se uvijek opiremo da ga ostavimo kada u kafani popijemo piće ili kada nas šiša neki mladi početnik ili početnica u frizerskom salonu.

Logikom stvari, bakšiš bi upravo trebao biti neka vrsta podrške onima koji su ili tek počeli raditi, ili koji po prirodi stvari zarađuju manje, ili su im uslovi rada takvi da zaista zaslužuju pažnju korisnika njihovih usluga. Ali kako je priča kod nas uvijek naopaka, i sav bakšiš koji eventualno ti radnici dobiju, završi u gazdinom džepu ili ga oni moraju dijeliti sa gazdom, koji je eto toliko jadan da nema novac pa mora uzimati od radnika.

Gledajući upravo u kontekstu situacije kod nas, trebala bi biti sasvim normalna stvar da se ljudima koji najčešće rade na crno, koji imaju teške uvjete rada i koji trpe mnogo štošta da bi preživjeli, pomogne na ovaj način. Ta marka, na primjer, na račun čak i od jedne KM za kafu, vjerovatno ne znači mnogo, a posebno na mjestima kao što su restorani brze hrane, frizerski saloni, uslužni i fini taksi vozači, itd. U konačnici, bakšiš bi trebao utjecati i na to da se usluge poboljšaju, ljudi postanu ljubazniji, precizniji i kvalitetniji u svome radu, a nama koji ga dajemo na neki način bi ostavio prostora da kritikujemo, tražimo, zahtijevamo sve bolje i bolje kao stalne mušterije.

Vjerovatno mnogo na bakšiš utječe i naš mentalitet u kojem je njegovo davanje ravno pljački, pa i u situaciji kada neko stvarno ima novaca i kada mu nije problem ostaviti par maraka konobarici u ćevabdžinici. Ima onih koji će odmah reći da je i jedna marka danas pravo bogatstvo ali s druge strane učinak koji ta marka može imati na preživljavanje i zaštitu nezaštićenih radnika, vjerovatno nam je nedokučiv.