Oštar start
0

Sportski suživot u "bosanskoj džamahiriji"

Piše: Bakir Tiro
"Jesi li pisao o Robertu Prosinečkom u Crvenoj zvezdi?", pitao me prijatelj Vlado, po "nacionalnosti" Sarajlija, danas nastanjen u Herceg Novom. Odgovorih da jesam, onako, bez pretjerane pompe. I tad Vlado, koji je ove sedmice u svoje Sarajevo došao po biometrijski pasoš BiH, otvori dušu...

Kroz sport prvi pružili ruku pomirenja

"Ja. Ma, kakva pompa i senzacija. Nama je to normalno", reče u raji zvani Vladika, koji malo malo pa skokne u svoj rodni i najdraži grad.

"Dole, u Crnoj Gori, mnogi se čude. Ne mogu da vjeruju da je Hrvat Prosinečki došao u Zvezdu. Isto je bilo i kada je reprezentaciju Crne Gore preuzimao Zlatko Cico Kranjčar. Kažem im: Pa to se u mom Sarajevu dešavalo skoro pa odmah poslije rata. Dolazi su i igrači i treneri iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore. I nismo pravili slučaj oko toga", pričao je Vlado, te me narednim rečenicama "natjerao" na razmišljanje.

Čovječe, skontaj! U nenormalnim vremenima. U normalnom gradu. Među nama Sarajlijama bilo je sasvim normalno da u sportu nema barijera. Nismo upirali prstom u sportiste i trenere iz okolnih zemalja koji su svoj hljeb zarađivali u tada razrušenom Sarajevu. Niko ih nikada niti jednim gestom nije uvrijedio.

Fakat, Vladika! Nadrljali više nego bilo ko u regiji, a prvi smo se i sportski otvorili prema komšijama. Kroz sport pružili im ruku pomirenja i saradnje. Valjda jer smo u porodicama odgajani na urban, multikulturalan način života. U Sarajevu se tako bitisalo u najtežim danima, dok smo zbrajali žrtve u tragediji ogromnih razmjera.

Tek danas, ista stvar, sportska (politička) je vijest između Beograda i Zagreba. Prosinečki ili Decembarski, ironično pišu sa "ove ili one" strane Dunava.

Sarajevo priča Rambovim rječnikom

Očito, mi "u Teheranu" (kako Sarajevo nazivaju u familiji jednog moćnog ruralca) ili mi "u bosanskoj džamahiriji" (kako napisa jedna od zaštitnica interesa zapadnohercegovačkih ultranacionalista), u iskrenom poimanju sportskog suživota i tolerancije daleko smo napredniji od stanovnika "metropola" u susjedstvu. Vrijeme i događaji nedvosmisleno svjedoče o istinitosti spomenute tvrdnje.

"Kada mi izvadite krv i po tome odredite koje sam nacionalnosti, onda ću i ja biti nacionalista", govorio je svojevremeno genijalni Rambo Amades koji, takođe, obožava naš grad. U kontekstu ove priče moglo bi se dodati "biti nacionalista na terenu i tribinama".

Rambovim rječnikom priča Sarajevo. Decenijama na travnjacima Olimpijskog stadiona "Asim Ferhatović Hase – Koševo", Željine "Grbavice". Na parketima olimpijskih dvorana "Zetra" i "Mirza Delibašić"...

Potvrdit će vam to svi koji su igrali, trenirali, igraju i danas treniraju sarajevske klubove. A, nisu "odavle"?!