Njegova životna priča je teška i bolna. Billovi roditelji su bili narkomani. Majka mu je zarađivala novac tako što se prostituisala, a često su je pred njim tukli poznati i nepoznati muškarci.
Nezadovoljan i nesretan zbog svog života, počeo je da krade i tako završio u popravnom domu. Većinom je krao zato što mu je trebao novac za hranu i nije više mogao da traži ostatke hrane po kontejnerima.
Nije imao mnogo prijatelja. Društvo su mu bila djeca iz bandi koja su živjela na ulicama. Njegova majka i očuh često su mijenjali adrese stanovanja. Kad nije imao krov nad glavom ili spavao u parku, bio je kod staratelja. Umjesto redovnog školovanja, stalno se opijao i konzumirao marihuanu.
"Znao sam da negdje postoji bolji život za mene. I kad je bilo najgore, nisam odustao. Iz svega što je bilo na kraju sam izašao kao jaka osoba", rekao je Schuffenhauer za CNN.
Nakon što je baka preuzela brigu o njemu, stvari su krenule nabolje. Ona mu je pomogla da izađe na pravi put. Bill često kaže da mu je upravo baka bila inspiracija da sredi svoj život i počne redovno ići u školu. Iako je nailazio na probleme u školi zbog boje kože, imao je asa u rukavu koji mu je pomogao da se na kraju uklopi.
Mogao je da trči i to mnogo brže od ostalih. Mnogo vremena je provodio na atletskoj stazi. Nakon nekog vremena, školski trener mu je rekao da ima potencijala da jednog dana ode na Olimpijske igre. To ga je veoma ohrabrilo.
Kad je 2000. godine počeo pripreme za Olimpijske igre, povrijedio je članak sa kojim je i ranije imao problema. Olimpijada je te godine ostala samo san.
Postao je vozač boba zahvaljujući jednom prijatelju koji mu je rekao da je otvorena nova staza u Park Cityju, gdje je američka bob ekipa trenirala za Zimske olimpijske igre 2002. godine. Dolazio je tamo sve dok ga nisu primijetili i pitali da li bi postao gurač boba.
Zajedno su osvojili srebrenu medalju na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju.
Bill se povukao iz ovog sporta 2006. godine nakon Olimpijade u Torinu. Imao je dvoje djece i djevojku, kojima je trebala njegova pomoć i podrška. Nakon dvije godine opet je osjetio potrebu da se vrati bobu. Postao je opsjednut Olimpijskim igrama u Vancouveru. Iako je već duboko zagazio u tridesete godine, nije se bojao izazova i susreta sa mlađim sportistima.
"Moja djevojka je stala uz mene. Ne znam šta bih bez njene finansijske podrške. Žrtvuje se da bih ja mogao da ostvarim svoje snove", kaže Bill.
Nije siguran da li će njegov tim osvojiti neku medalju, ali ipak ne želi da odustane od svog sna. U Vancouveru ga mnogi nazivaju junakom, ali on za sebe skromno kaže da je samo obični momak. Bill heroje vidi u doktorima i nastavnicima.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
