Slobodan Janjuš Čobo: Dobar golman na terenu treba imati osobine lava, leoparda ili tigra
Osim sarajevskih rivala branio je za Vojvodinu, Radnički Pirot, Olimpiju, Dinamo Zagreb i Sutjesku iz Nikšića.
Janjuš je ovih dana boravio u gradu na Miljacki i iskoristili smo priliku da razgovaramo s njim. Na početku je istakao kako posljednjih 20 godina živi u SAD-u, a četiri ili pet puta godišnje dođe u Sarajevo.
"To je grad koji najviše volim, grad koji me stvorio. Uvijek kažem, da nije grada Sarajeva i Želje ne bi bilo ni Slobodana Janjuša. Njima dugujem veliku zahvalnost za sportski razvoj. Ja sam rođen na Baščaršiji, a odrastao sam na Grbavici. Djetinjstvo sam proveo sa Zdravkom Ćolićem koji je bio najbolji golman na malim golovima u to vrijeme. Uvijek se vidim sa prijateljem Ismetom Mehmedovićem Ikom", istakao je Čobo.
Velež je u onoj ligi bio institucija
Dodao je kako s velikom pozornošću prati dešavanja u Premijer ligi BiH kada je u SAD-u, a prisustvovao je nedavno odigranoj utakmici na Grbavici Željezničar - Olimpic.
"To je bila jedna prosječna igra. Nije to kao nekada da sa stadiona odete uzbuđeni i zadovoljni. Tim sa Grbavice prema mom mišljenju ima pet dobrih igrača Stevanovića, Blagojevića, Radinovića, Lendrića i Kosorića. To su kvalitetni nogometaši, a uz još šest kvalitetnih pojačanja stvorit će respektabilan tim. To se može uraditi na polusezoni. Neka se niko ne uvrijedi, ali ova liga ima samo jedan pravi derbi, mislim na dvoboj Plavog i Bordo tima. Nekada je bila kvalitetnija liga i bilo je više derbija, žao mi je što su ispali Velež i Borac, što Čelik nije na nekadašnjem nivou. Velež ima bogatu tradiciju i stvorio je sjajne igrače. Njih mi je posebno žao, ali vjerujem da će se vratiti na stare staze uspjeha. U ono vrijeme su bili institucija", napomenuo je nekadašnji golman.
Janjuš naglašava kako je Željo "njegova majka", dok je tim sa Koševa na drugom mjestu u njegovom srcu.
"Ponikao sam na Grbavici i volim Želju. Na drugom mjestu je FK Sarajevo. Tu sam proveo lijepe trenutke, bio sjajno prihvaćen od navijača, to je klub iz mog grada. U ono vrijeme derbiji su bili još kvalitetniji nego danas. Vidim da danas često završi bez golova. Kada sam ja stajao među stativama jednog ili drugog kluba uvijek sam davao sve od sebe, branio srčano. Recimo, na Koševu sam proveo nekoliko izvanrednih sezona. Imao sam čast da branim i na derbiju koji je odigran 10. marta 1982. godine, kojem je prisustvovalo 55 hiljada gledatelja. Tada sam bio u bordo dresu i pobijedili smo Želju 2:1. Svaki derbi je priča za sebe, ali je bilo malo teško braniti protiv Želje za Sarajevo. No, uvijek sam se trudio biti na očekivanom nivou“, tvrdi naš sagovornik.
Prisjetio se kako je prešao iz Željezničara u Sarajevo.
"Kada sam se vratio iz Radničkog dogovorio sam se sa Ivicom Osimom da dođe na Grbavicu. Ipak, jedan čovjek je nešto meni rekao, ali ne bih otkrivao ko i naljutio me je jer sam bio eksplozivan. Odlučio sam preseliti na Koševo. Sarajevo je težilo da dođem. Mogao sam otići u Hajduk ili Partizan, ali sam želio ostati u svom gradu. Imali smo sjajnu generaciju i bili smo jedna porodica, sa mnom su tada nastupali Sušić, Pašić, Hadžibegić, Radeljaš, Avdić, Lukić, Musemić... Prve sezone smo bili vicešampioni, a kasnije je ova generacija postala prvak Jugoslavije, ja sam otišao malo ranije. Važno je napomenuti da sam ja vjerovatno jedini golman i igrač koji je po dva puta nastupao za sarajevske ljute rivale. Kada uspijete u tome da vas vole i jedni i drugi, to je prava sinteza", kazao je Slobodan.
Svakodnevni treninzi na Floridi
Ističe kako je najviše volio braniti u Beogradu, a u tom gradu je dobio i najviše desetki braneći za svoj klub u okršaju protiv Partizana ili Crvene zvezde.
"To je bio centar za sva dešavanja, tu su bili i selektori i imao sam dodatni motiv. Iako me nisu zvali u reprezentaciju, dokazao sam im da sam najbolji. No, oni su to gledali drugačije i to je bio njihov problem. Jedini golman kojeg sam poštovao u to vrijeme i koji je bio moj uzor je Enver Marić, ostao mi je uzor i kao čovjek i kao golman. Jedini stadion gdje sam nešto lošije branio je bio onaj u Skoplju. Protiv Vardara nikada nisam bio dobar, nije me išlo, nije mi odgovarao ambijent. Inače, Josip Babić je na početku moje karijere bio najzaslužniji za moj razvoj. Puno sam od njega naučio. Tehnika i hvatanje lopte su krucijalni", dodaje.
Janjuš je naglasio zbog čega je dobro branio.
"Ako čuvar mreže nije iz porodice 'divljih mačaka', oca lava i majke leopardice – ne može biti dobar golman. Na terenu mora biti kao lav, leopard ili tigar. Izuzetno je važna brzina za golmana, da se baci protivniku u noge, a i skok je veoma bitan. Recimo, prvi put sam branio za prvi tim Želje sa četrnaest i po godina. Tada me pokojni Milan Ribar stavio posljednjih 20 minuta na gol protiv Slobode. Vodili smo 3:0. Svi igrači iz odbrane molili su me da se bacim i napravim paradu. Jednom sam uspio i stadion je bio na nogama. Poslije te utakmice bio sam glavni u svojoj ulici", napominje nekadašnji čuvar mreže Plavih.
Trenutno živi u SAD-u. Naglašava kako redovno trenira i na taj način održava formu.
"Kako bih očuvao svoju fizičku spremu svakodnevno treniram na Floridi. Na pješčanim plažama trčim, odradim i 200 trbušnjaka, potom se predajem svojim obavezama. Moja supruga ima hotele i restorane i pomažem joj", ispričao je.
U bh. reprezentaciji postoje grupice i to nije dobro
Govorio je i o bh. nogometnoj reprezentaciji.
"Imamo kvalitetne igrače, a prostor bivše Jugoslavije ima puno talenata. Posjedujemo kvalitetnu reprezentaciju koju sa klupe dobro vodi Mehmed Baždarević, no, imam osjećaj da unutra postoje male grupice. To nije dobro, jer kada dođe do finalnog produkta, to počinje polako padati. Da bi uspjela jedna reprezentacija, ona mora biti kao porodica. Znači svih 22 igrača moraju da dišu istom dušom za reprezentativni dres. Begović je izuzetno kvalitetan golman, pratim ga u engleskoj ligi, u državnom timu brani najbolje. Tu je i perspektivni Ibrahim Šehić", istakao je Janjuš.
Kao i svi golmani i Čobo je imao svoj ritual prije utakmice.
"Kada bih dobio desetku, na narednu utakmicu bih došao u istim hlačama i majici. Nisam ništa mijenjao kada je išlo dobro, a sve bih promijenio kada bi išlo loše. Jednom sam poklonio prijatelju dres koji mi je bio drag, nakon toga me ništa nije išlo pa sam jedno jutro rano u šest otišao da mi ga vrati kako bih vratio samopouzdanje. Pamtim da smo igrali na Grbavici protiv Dinama iz Vinkovaca, kada sam ga vratio sve smo utakmice pobijedili bez primljenog gola. Svaka osoba na svijetu je pomalo sujevjerna", zaključio je Janjuš.
