{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Majstor kineskog borenja Dragan Đumić godišnje pređe 100.000 km

6.10.2014. u 22:10
28
20
Majstor kineskog borenja Dragan Đumić godišnje pređe 100.000 km
28
Od Banje Luke do Fudžoa na jugu Kine ima 12.000 kilometara. Mijenjaju se dva aerodroma, nekoliko vozova, desetine autobusa. Spava se u najjeftinijim hotelima, hrana se pažljivo bira, voda – isključivo flaširana. Suveniri se ne kupuju, tek pokoja kutija kineskog čaja. Fotoaparat ne škljoca na svakih dvadeset metara. Majstor kineskog borenja iz Banje Luke Dragan Đumić u Kinu odlazi četiri puta godišnje samo da bi trenirao.
Đumić sa učenicima
Đumić sa učenicima


Četiri puta godišnje ostavlja petočlanu porodicu i kreće na putovanja koja traju mjesecima. Ono što je do prije nekoliko godina izgledalo kao dječački san pretvorilo se u životnu strast. A sve je počelo 1988. godine.

"Te godine sam saznao za časopis 'Kung fu magazin'. Prodavali su knjigu o kineskom borenju. Htio sam da je naručim i poslao sam pismo na adresu časopisa. Poslije petnaestak dana neki gospodin je pozvao moju majku i pitao ko je naručio knjigu. Pitao je da li bih htio da treniram kinesko borenje. Rekao je da je mnogo bolje da imam živog učitelja, nego da učim iz knjige. Roditelji nisu bili za to, jer sam bio mali i trebalo je da putujem do Požarevca. Međutim, nisam sa njima htio da pričam dok mi nisu dopustili da upoznam tog čovjeka, mog budućeg učitelja. Više od 20 godina trenirao sam kod Mileta Vasiljevića iz Požarevca, koji je kinesko borenje učio 30 godina u Kini", priča Dragan.

Tako je to počelo: Đumić je u Požarevac putovao i u toku rata devedesetih godina kada je koridor bio pod vatrom i kada je bombardovana Srbija. Putovao je na minus 20 i plus 40. Spavao je na autobuskim stanicama, u ciganskim naseljima, parkovima. Desetak godina nakon prvog treninga osnovao je sopstveni klub u Banjoj Luci, osvojio je nekoliko medalja i priznanja na takmičenjima u Americi, Italiji i Iranu, a onda je, prije četiri godine, počeo odlaziti u Kinu.

"Odlučio sam da odem na izvor, u Kinu. Htio sam da vidim mjesta gdje su se Kinezi borili međusobno, ali i protiv Mongola i Japanaca. Tražio sam tamo Li Dži Duana, s obzirom na to da sam tada imao već više od 20 godina iskustva, a on je jedan od najvećih živih majstora kineskog borenja. Našao sam ga iduće godine i on je danas supervizor moga napredovanja. Moj cilj je da osjetim ruke još jednog velikog majstora. Uvijek je u životu korisno proći što više raznovrsnih stvari, jer postajete bogatiji. U Kinu idem tri ili četiri puta godišnje i ostajem mjesec dana. Najveći problem je avionska karta, jer nemate mogućnost uvijek da let platite šest mjeseci unaprijed, a jedan odlazak košta 2.000 eura", kaže naš sagovornik.

Na turniru u Kini
Na turniru u Kini


Đumić je magistar sporta, a njegova supruga Milana profesorica biologije. Oboje su nezaposleni, imaju četvoro djece: tek rođenog Milana, jednogodišnju Milu, četvorogodišnjeg Mileta i šestogodišnjeg Mihajla. Jasno je da u takvom "poretku" stvari odlasci u Kinu nisu ni jednostavni ni uvijek mogući, ali su za Đumića više nego neophodni.

"Ljudi cijeloga života daju sve za svoje usavršavanje, a žive skromno i jednostavno. Prihvatio sam takav život. Sve bi išlo mnogo brže kada bi bilo sluha za stvari kao što je kinesko borenje, jer se ljudi povezuju kroz sport. U Kini sam upoznao nekoliko biznismena, čije sam poslovne ponude morao da odbijem, jer bih onda morao da odustanem od treninga. To je značajno, jer narodi sa ovih prostora i Kinezi imaju tradicionalno dobre odnose i to bi se moglo kapitalizovati saradnjom kroz ovaj sport. Nažalost, živimo u teškim vremenima i nema nikad dovoljno sredstava da se značajnije podrže određene stvari i da se prepozna njihov značaj", priča Dragan.

I desetine njegovih učenika svakodnevno treniraju po nekoliko sati, mnogi od njih putuju vikendom u Hrvaćane, pokušavajući na taj način ostati neprestano u "treningu". U Đumićevom klubu treniraju osobe od 7 do 77 godina, jer je sama ideja kineskog borenja napravljena tako da se polaznici i učenici prilagođavaju vježbama i trenažnim lekcijama, dok je u drugim sportovima uglavnom drugačija priroda treniranja.

Uprkos tome što je u našu zemlju donio nekoliko zlatnih medalja i priznanja kao najbolji trener na mnogim međunarodnim takmičenjima, Đumićev rad i kinesko borenje još uvijek su u sjenci mnogo masovnijih sportova. A stereotipi kao stereotipi – kinesko borenje, kao i uvijek, prati fama da je to "ono gdje se puno maše rukama".

"Borenje je danas svedeno na brutalnost. Uglavnom se svodi na iživljavanje na ljudskom tijelu zbog neznanja određene tehnike. Borilačka tehnika bi trebalo da služi tako što biste uzeli oružje, upotrijebili ga i završili biste sukob. Danas prevladava pravilo da se borenje uvijek radi zbog publike. Kinesko borenje čuva izvornu misao i ideju. Mladoga čovjeka ne treba uvesti tako rano da se bije i udara, jer kod njega dolazi do konfuzije. Najsavršeniji pristup učenju borenja je kinesko, zato što te provuče kroz svaki aspekt treninga – prvo moraš da se izboriš sam sa sobom, pa tek onda sa neprijateljem koji stoji preko puta tebe", kaže ovaj sportista.

Đumić i Vuković u klinču
Đumić i Vuković u klinču


Jedan od Đumićevih najboljih učenika je duplo stariji od njega – profesor matematike Rastko Vuković već godinama savladava neobične i teške tehnike, priznajući da mu se ponekad zavrti u glavi od lekcija i treninga.

"Ja sam matematičar i shodno tome tome teške i komplikovane stvari ne bi trebale da me čude. Međutim, analitička geometrija je naspram kineskog borenja jednostavan rebus. I sam sam sa Đumićem bio dva puta u Kini i vidio sam da je potrebno uložiti cijeli život u izučavanje kineskog borenja da bi se ono savladalo. U matematici sam zaista vidio svakojakih čudesa, ali nikada nešto ovoliko složeno", kaže Vuković.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: