Mogu pojasniti - ti pričaš o prosječnim radnicima... Ali stvarnost je da su plate nadprosječne i ispodprosječne... Svi mi plaćamo, neki više, neki manje, ali svi koji plaćamo smo prisiljeni platiti još i participaciju na licu mjesta, koja za CT šake iznosi recimo 30 KM. Kao neko ko plaća više od 200 KM mjesečno, a ne koristi ni 1 KM mjesečno ne zato što nemam potrebe, nego zato što nam je zdravstveni sistem jadno ustrojen, zato što ne mogu uzeti mjesec slobodnih dana sa posla da bih hodala i ganjala uputnice i birokratske gluposti, bijesna sam kad moram i pored te daleko veće sume od 200 KM uplaćene zdravstvu, odvajati novac i na posjete privatnim ordinacijama. I da znaš zahvaljujem Bogu što to mogu, jer ovi sa ispodprosječnim platama ne mogu i ostaje im da čekaju i nadaju se da ih bolest neće odnijeti prije je.enog CT-a. Slažem se sa Suštinom - penzioneri su svoje platili. I ne pričam ja ovdje o plaćanju privatnih pregleda, nego o paketima koje privatne ustanove nude. Informiši se...
Mi građani to već masno plaćamo i može se bez pretjerivanja reći da je usluga koju dobijemo jadna i vrlo preplaćena.
Recimo, na pojedine pretrage, kao što je CT dijagnostika se čeka mjesecima, ali da bi se pokrili u slučaju kakve žalbe, jer ako postoji sumnja na nekakvo po život ugrožavajuće stanje, a ti si prisiljen čekati mjesecima da se to utvrdi, to je osnov za žalbu i tužbu, dakle da bi bi se zaštitili od toga, prisiljavaju pacijente da im donose uputnice ne starije od mjesec dana, Znači, dobiješ uputnicu, odeš i naručiš se u januaru, dobiješ termin u augustu i kaže ti se da ćeš biti primljen samo sa svježom uputnicom, što zahtijeva ponovno naručivanje kod ljekara porodične, ponovni izlazak s posla i čekanje. Tako da, ono što mi građani trebamo je da nam se vrati lova koju država oduzima za zdravstvo i da prilika da biramo gdje ćemo i koji zdravstveni paket uplatiti, te da nam se da mogućnost da vratimo svoje dostojanstvo i osjećamo kao ljudi za svoj novac gosp.dr ili šta si već.
O čemu ti umu bolesni?
Kakvo ocrnjavanje, kakva nacionalna mržnja.
Zbog takvih debila i ne mrdamo s mjesta.
Nestani. Neki bi da žive normalan sistem vrijednosti u kojem normalnog čovjeka boli način na koji su ugašena tri NEVINA dječija života. Dječija, ne hrvatska, srpska, bošnjačka, muslimanska, bosanska ili kako god se više jedni drugi nazivaju. Odbijte više..
kopir
Od nečega se mora početi, naravno, ako si početnik, a pošto je u članku riječ o mladim i obrazovanim, a nezaposlenim ljudima, ja ću ići s tom pretpostavkom. Činjenica je da je konkurencije puno, da poslodavci imaju da biraju, jer smo im na prvi pogled, svi isti, pa tako i mi moramo stisnuti zube, raditi za taj minimalac, po 10-12 sati dnevno dok se nečim ne istaknemo, ne steknemo potrebno iskustvo, znanje, kvalifikacije koje su tražene, dok ne krene dobar glas o nama kao pouzdanim, upornim, kvalifikovanim, proaktivnim itd. A vjeruj mi, taj glas, kada se formira, ide brzo.. Potrebno je malo više spremnosti na rad u mjestima, koja nisu naše mjesto stanovanja. I nije ovo prazna priča, jer sam i sama prošla taj put, kao i nekoliko mojih prijatelja. Osim ako nismo spremni izaći na ulice i reći - dosta, uslovi od samog početka treba da budu ovakvi i onakvi - onda nam ne preostaje drugo, nego boriti se za svoje mjesto.
Narukvica za desetominutni boravak u radnji?!
Hahahahahahah, čuj desetominutni boravak u radnji nakon cjelonoćnog kampovanja pred radnjom. Na stolici. Na ovom minusu. Pa brate, odron...