{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ispovijest čovjeka kojeg su odgojili vukovi

27.11.2013. u 18:51
28
22
Ispovijest čovjeka kojeg su odgojili vukovi
28
Priče o ljudima koje su odgojile divlje životinje su česte, ali su najčešće plod mašte. A i kada su istinite, gotovo je nemoguće pronaći osobu koja se uspjela ponovno uključiti u društvo te govoriti o svojim iskustvima u divljini. Marcos Rodriguez Pantoja jedan je od nekolicine.
Prvi put kada se Marcos našao ispred zdjele sa supom, nije znao šta da radi. Na kraju je uronio ruke u zdjelu i opržio se. Bilo je to 1965. godine, kada je imao 19 godina. Za stolom se nije našao punih 12 godina, koliko je proveo živeći u planini sa vukovima, koji su mu bili jedino društvo.

Kada mu je bilo šest ili sedam godina, otac ga je prodao farmeru, koji ga je odveo u španske planine Sierra Morena, kako bi mu pomogao u čuvanju stoke. Ubrzo je farmer preminuo, a Marcos je ostao sam. Nakon što ga je maćeha godinama tukla, odlučio se za život u planini.

Prije nego je umro, stari farmer ga je naučio kako da pronađe i ulovi hranu pomoću zamki.

"Životinje su mi pokazivale šta da jedem. Šta su one jele, jeo sam i ja", ispričao je Marcos.

Sa nekim životinjama uspostavio je posebnu vezu. Veliki broj ljudi teško može povjerovati u priču o njegovom odnosu sa porodicom vukova.

"Jednog dana sam pronašao vučiće u pećini. Igrao sam se s njima i zaspao. Kasnije je došla njihova majka sa hranom i probudila me. Počela je trgati meso koje je donijela, a nakon što je nahranila vučiće, jedan komad mesa je bacila meni. Nisam ga smio uzeti, ali ga je gurala ka meni sve dok ga nisam pojeo. Tada me počela lizati i postao sam dio porodice", ispričao je.

Marcos dodaje kako je sa njim u pećini živjela i zmija. Napravio joj je gnijezdo i davao joj kozije mlijeko, a ona ga je posvuda slijedila i štitila.


Polako su grleni zvukovi zamijenili riječi, a Marcos se oglašavao poput životinja, koje i danas uspješno imitira. Tako je živio sve dok ga jednog dana nisu pronašli pripadnici gradske straže i silom odveli u selo Fuencaliente. Njegov otac je došao kako bi ga identificirao, ali Marcos kaže kako nije ništa osjećao kada ga je ugledao. Otac ga je samo upitao gdje mu je jakna.

"Marcos nam ne govori šta se desilo, već šta misli da se desilo. To je ono što svi radimo, prikazujemo našu verziju činjenica", tvrdi Gabriel Janer Manila, španski pisac i antropolog na Univerzitetu Balearskih ostrva, koji je napisao tezu na Marcosovm slučaju, a 30 godina kasnije i objavio roman o njegovom životu.

"Kada Marcos vidi zmiju i da joj mlijeko, a ta se zmija vrati, on kaže da je ona njegov prijatelj. Zmija nije njegov prijatelj, već ga prati jer joj daje mlijeko. Kaže da ga štiti, jer vjeruje da se to dešavalo. Takva interpretacija, mašta i inteligencija pomogli su mu da preživi samoću u planini", rekao je Janer Manila.

Marcos povratak u ljudsko društvo opisuje kao najstrašniji trenutak u svom životu. Kaže kako nije znao gdje da ode i samo je želio pobjeći u planine. Sve mu je bilo traumatično i trebalo mu je dugo da se prilagodi. Najviše ga je uznemiravala buka ljudske zajednice.

Pomogle su mu madridske opatice, koje su ga učile pravilnom ponašanju u društvu. Nakon toga je išao od jednog do drugog posla, a jedno vrijeme je bio i vojnik.


Ljudi su koristili njegovu naivnost i završio je živeći u očajnim uslovima. Sada, u kasnim 60-im godinama, Marcos se pita zašto ga ljudi, kada su ga već prisilili da siđe sa planine, nisu i pripremili za život među njima.

Već 15 godina živi u Ranteu, gdje ga ljudi tretiraju s poštovanjem. Naučio je svirati gitaru i klavir, a imao je i nekoliko djevojaka. Ipak, ostao je samac. Više ne radi, već živi od invalidske penzije koju prima nakon nesreće na građevini. Kada može, pomaže u jedinom baru u Ranteu.

Na pitanje da li bi se ikada vratio u planinu, odgovara da je mnogo puta razmišljao o tome, ali da gore nema muzike i žena te da se već navikao i da će ostati gdje jeste.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: