{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Jedna jedina, neponovljiva Barbara Hendricks

S
16.3.2011. u 20:45
0
0
Jedna jedina, neponovljiva Barbara Hendricks
0
Jedna jedina, neponovljiva Barbara Hendricks
Meni je proljeće prije jedanaest godina počelo s Barbarom. Ne bilo kojom, s jednom, jedinom, jedinstvenom, neponovljivom jazz pjevačicom Barbarom Hendricks. Tačno 21. marta 1999. godine nazvao me načelnik općine Travnik i kazao da se poslijepodne trebam susresti s pjevačicom svjetskog glasa. Sjećam se da me bilo obuzelo proljetno mrtvilo te da sam u Bosanski kulturni centar u Travniku krenula tek da obavim zadatak. Sve se okrenulo u času kad sam je vidjela.
Odjednom sam bila zatečena, zbunjena, nepripremljena, šeprtljasta, a ona me hrabrila bjelinom zuba i čarobnim osmijehom. Od svega što smo kazale u tom kratkom susretu pamtim jedino njene riječi da Bosanci i Hercegovci imaju mnogo duše, a malo radosti u njoj.

Kad sam poslije ušla u salu Bosanskog centra gdje je trebala pjevati, začudila sam se da je ispunjena do posljednjeg mjesta, a čuo se tek sasvim tihi žamor. Stišao se i prije nego je izašla na pozornicu, a kad se pojavila zavladala je apsolutna, svečana tišina. Čovjek se jednostavno osjećao kao u hramu. Hramu kulture i istinske umjetnosti. Stajala je koji časak nijema. Onako sitna, obučena decentno, u crno, bez šminke osim mrvice rumenila na usnama, s biserima oko vrata i bisernim naušnicama ličila je na nešto nestvarno, na biće iz sna ili iz bajke. U ruci je držala bijelu ružu.

Kao da je u Scali

Scenografija je bila jednostavna, asketska. Uz sam rub prema gledalištu nalazio se mikrofon postavljen na crni metalni stalak. Kao da se koncentrirala. Pa je uzela mikrofon. A onda se začuo njen glas i svega je nestalo. Sale Bosanskog kulturnog centra, ljudi u njoj, mene, čak i nje, Barbare, nestalo je i proljeće i nebo i svijet, samo je taj glas ostao i penjao se, uzdizao, nosio visoko i daleko one koji su ga slušali kao omađijani. Mogu se zakleti da smo svi koji smo je toga poslijepodneva slušali zaboravili i ko smo i što smo i gdje smo, da smo se sasvim isključili iz svega i živjeli za taj trenutak.

A ona je pjevala kao da pjeva odu životu i kao da ništa na ovom svijetu nije važnije od toga. Kao da je zaboravila gdje pjeva, da je to mala sala u malom bosanskom gradu, da je tu u vrh glave stotinjak duša. Pjevala je kao da je na pozornici londonske kraljevske opere, milanskoj Scali, Boljšom teatru, Metropolitanu..., da su pred njom stotine hiljada obožavatelja, poštovalaca njene muzike. Božanstveni glas (crncima nerijetko podaren) nosio me i nosio, a kad je utihnuo kao da mi je bilo potrebno izvjesno vrijeme da se otrijeznim.

Riječi su prazne

Ponovo smo se srele. Kazala sam kako sam uistinu fascinirana i moj glas mi je zvučao šuplje, a riječi prazne. Zapravo, sad znam da zapravo ni ne postoje riječi koje mogu opisati istinski užitak. Riječi su uvijek prazne, punoću ima onaj unutarnji drhat, ono sjedinjavanje sa ljepotom. Darivala sam joj moju sliku (bila sam u slikarskoj fazi), korpicu sa ljubičicama. Nikad ne mogu zaboraviti s koliko zahvalnosti ju je uzela, s kakvim je poštovanjem gledala, kao da je dobila Shagala ili Goyu, a ne neku bezvrijenu mazariju još bezveznijeg autora. Sjećam se i čvrstog stiska male ruke, prekrasnog osmijeha, sjaja u očima kad smo se rastajale...

Sad je mart 2011. Barbara pjeva ko zna gdje. Zavidim svima koji će ju slušati. A ja ću staviti CD i gledati fotografije. Iza svega što prođe ostanu uspomene. Da ih je nekako selekcionirati. Izbrisati ružne, ostaviti samo one lijepe...

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: