Decenija bez Amy Winehouse: Tragedija zvijezde čiji je posljednji koncert bio poziv upomoć
Sredinom juna prije deset godina, pokojna Amy Winehouse izviždana je na koncertu u Beogradu. Lokalni mediji su i prije završetka koncerta njen nastup ocijenili skandaloznim i katastrofalnim, a pjevačica je, pod velikim utjecajem alkohola, napustila binu prekidajući tako kompletan nastup.
Srbijanski mediji su napisali, a svjetski prenijeli, kako je veliki koncert propao nakon što se slavna pjevačica nije mogla sjetiti naziva grada u kojem nastupa, kao ni pjesama koje izvodi. Vrhunac večeri je, osim teturanja, bila činjenica da nije znala ni imena članova benda koji joj je na sceni "čuvao leđa".
I svakako, površno gledano se takav koncert može okarakterisati i kao neprofesionalno ponašanje pjevačice, nepoštovanje i ko zna šta još. Činjenica je i da je vrlo mali broj onih koji su se netom nakon beogradskog debakla zapitali šta se tačno dešava iza kulisa i da li je Amy potrebna pomoć. O tome se, kao i uvijek, počelo pričati tek kada je za to bilo prekasno. O mrtvima sve najbolje, za žive ne marimo previše. Ili kako već.
Još se nije ni osušila tinta na vijestima o lošem nastupu u Beogradu i otkazivanju kompletne turneje, a naslovnice je već zamijenila druga novost - Amy Winehouse je pronađena mrtva u njenom domu u Londonu. Uzrok smrti: Previsoka količina alkohola u krvi.
Naslovnice svjetskih medija su 23. jula 2011. godine izgledale dosta drugačije. Odjednom se govorilo samo o saosjećanju i boli, a posebnu notu tragediji dala je potresna fotografija sa Kalemegdana na kojoj Amy grli samu sebe, preplašeno zureći u prazan prostor. Svi oni koji su se početkom jula izmicali i odbijali pružiti pomoć posrnuloj zvijezdi - krajem istog mjeseca su punili prostor svjetskih medija tvrdeći kako će im ona beskrajno nedostajati.
U godinama koje su uslijedile snimani su dokumentarci, na pjevačicin rođendan i godišnjice smrti iznova je iskopavana, rastavljana i analizirana njena životna priča. Kao i sa svim drugim temama, empatije i žaljenja bilo je samo na te datume, a odmah iza ponoći na redu bi bila neka nova priča i Amy bi padala u zaborav, sve do naredne godine i neke nove ideje za tekst i dokumentarni film.
I zaista, sve knjige, tekstovi i filmovi koji govore o Amy prenijet će vam istu stvar: Borila se s depresijom, ovisnošću i lošim porodičnim i ljubavnim odnosima. Zapamćena je kao žrtva koju su naizmjenično razapinjali mediji, porodica i menadžeri - zbog koristi od koje je ona dobijala najmanji dio. Kao nesretna žena koja je preminula sama u stanu, sa pet puta više alkohola u krvi nego što je dopušteno da ima prosječni vozač.
No na desetu godišnjicu pjevačicine smrti, podsjetit ćemo na nešto pozitivnije i ljepše detalje. Amy je odrasla u domu u kojem je od malih nogu živjela jazz, zbog čega je kasnije često ponavljala kako joj ovaj žanr muzike predstavlja poseban i najdraži jezik na svijetu. Na Facebooku i dalje možete pronaći mnoštvo grupa u kojoj njeni obožavatelji s ljubavlju i sjetom govore o njenom liku i djelu.
"Rehab", tragična pjesma koja najbolje opisuje njen najveći životni problem, a koja na YouTubeu broji gotovo 300 miliona pregleda, nastala je sasvim slučajno. Hodajući ulicom sa britansko-američkim DJ-em Markom Ronsonom, počela je pjevušiti stihove koji će kasnije postati glavni dio pjesme. "To je odlično, čija je to pjesma?", pitao je Mark. Amy je kroz smijeh odgovorila da je u tom momentu izmislila stihove, nakon čega ju je Mark nagovorio da odu u studio i snime numeru.
"Počela sam pisati pjesme onda kada sam shvatila da u već objavljenim, tuđim pjesmama ne mogu pronaći sebe. Pišem o stvarima s kojima se ne mogu izboriti u privatnom životu. Pisanje mi predstavlja izazov, uvijek mi je zanimljivo posmatrati dokle mogu otići i šta sve mogu staviti na papir", rekla je pjevačica.
Prošlo je deset godina otkako nas je napustila Amy Winehouse - djevojčica koja je živjela jazz, borila se s depresijom od svoje 16. godine i u svojim pjesmama ostavila ispovijesti o velikim borbama koje je vodila sama u svoja četiri zida. U medijima je nekolicinu puta opisana kao "nježna duša koja nije naišla na razumijevanje i ljubav koji su joj bili prijeko potrebni".
I možda to i jeste koliko-toliko idealan opis. Jer se ispod vanjštine okovane ovisnošću, grubošću i tetovažama krila nesretna žena kojoj su bili potrebni zagrljaj i podrška, ne samo na Kalemegdanu nego i mnogo puta godinama prije toga. Jer svi možemo biti žrtve depresije. I jer Amy i deset godina kasnije ostaje podsjetnik da takve stvari često zaboravljamo zbog obaveza i gužve u svakodnevnici. I postavlja pitanje - jesmo li iz ove priče išta naučili, jesmo li dovoljno obazrivi i empatični jedni prema drugima i možemo li dati više?
Lana Jurčević pet mjeseci nakon poroda otkrila neobično ime kćerke, tetovirala ga na ruci
