Muzika
0

Damir Imamović: Dosta mi je priče o odlasku iz BiH i osuđivanju onih koji ostaju na jad i čemer

Piše: Lejla Čolak
Damir Imamović (Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba)
Damir Imamović (Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba)
Novi album Sevdah Takhta Damira Imamovića nosi ime "Dvojka" i donosi nam jedan drugačiji sevdah. U intervjuu za Klix.ba, Damir Imamović govori o novom albumu i temama kojima se on bavi, a od kojih je jedna odlaženje iz BiH, svojoj filozofiji sevdaha, kritičkom otklonu prema ovom žanru i temama o kojima on progovara, dedi Zaimu Imamoviću, očekivanjima okoline, bh. mentalitetu koji nije sklon drugom i drugačijem, kao i potrebi da uvijek i iznova pronalazimo sebe.

Novi album Damira Imamovića se dosta razlikuje od svega na čemu je dosad radio, te donosi mnoštvo autorskih pjesama, ali i obrada tradicionalnih sevdalinki. Album je već dobio dobre kritike, a o njemu su pisali BBC, Guardian, kao i brojni drugi strani mediji. Ono što je zanimljivo u vezi albuma "Dvojka" jeste da se pojavljuje i kao LP, te je u pitanju prva sevdah ploča od rata i raspada Jugoslavije.

Protekli su period obilježili koncerti u Utrechtu i Beogradu, a 20. maja, nakon tri godine, Damir Imamović sa svojim bendom u organizaciji Wiener Sevdaha nastupa u Beču. Pravu turneju zapravo počinju najesen, a Damir ističe kako će ljudima trebati vremena da čuju album i dožive pjesme.

Damir Imamović je u svijet sevdaha ušao 2003. godine, a prve je nastupe imao 2004. godine. Tad mu je, kako kaže, bilo važno da radi nešto drugačije. Ipak, njegova je pozicija na muzičkoj sceni tada bila dosta specifična, budući da se od njega očekivalo nešto drugo - nastaviti tradiciju svog dede Zaima Imamovića i oca Nedžada Imamovića.

Od mene se očekivalo da pjevam kao dedo Zaim, ali to nisam ja

"Od mene se bukvalno očekivalo da se oblačim kao Zaim i Nedžad i pjevam pjesme koje su oni pjevali za publiku koju su oni pjevali. Ali ja nisam taj. Ono što su oni radili je uglavnom predivno, ali to je njihovo. Nisam htio biti nepošten na taj način, pa se grebati čitav život o dedu i babu. Ljudi su relativno kasno shvatili da to što ja radim nije ono što je Zaim radio, pa su znali komentarisati da ne zvučim kao Zaim, a ja kažem - 'Ali ja ne pokušavam biti Zaim'. Nije mi jasno zašto se od djece očekuje da moraju nastaviti stopama svojih roditelja. Moramo pronaći i slijediti ono što je naše", kaže Damir.

Pojašnjava kako smo mi kao relativno mala zajednica vlastitu kulturu uvijek kodificirali za prikazivanje drugom - Turcima, Austrougarima, kraljevini Jugoslaviji itd, te tu nikad zapravo nije bilo prostora za individualni izraz.

"Nije tu bilo pitanja šta ja želim za sebe, za svoj izraz i hoćemo li pomjeriti stvari ili ćemo još sto godina pričati o osamdesetima i sarajevskoj rock školi? Mene strašno loži ta ideja specifičnosti sevdaha, važno mi je graditi tu estetiku žanra u nekom novom pravcu i uz aranžmane starih stvari, otkrivati nove i stare stvari uz autorski rad i eksperimentisanje...", kaže Damir.

Foto: Amer Kapetanović
Foto: Amer Kapetanović

Komentarišući svoj jedinstveni muzički izraz, intervencije u tradicionalni repertoar i česte kritike o tome kako novitetima i eksperimentima nije mjesto u sevdahu koji "mora" ostati u originalnoj, netaknutoj i autentičnoj formi jer je jedino takav "pravi", Imamović kaže:

"Svako se osjeća zaštitnički prema onom momentu tradicije u kojem je on ušao u njega. Ljudima koji su navikli slušati stare sazlije je radijski zvuk previše čist, ispravan, politički korektan, dok će ljudi koji su odrasli na Radiju Sarajevu za sve što je inovativno, poput uvođenja bubnja ili bas gitare, reći 'Bože sačuvaj'... Smatram kako je najgluplja stvar koja se može dogoditi jednoj tradicionalnoj umjetnosti ta ideja izvornosti koju su nam prodali, a koja zapravo nema nikakav sadržaj. To bukvalno znači da je ono što sam ja već čuo i na što sam navikao jedino pravo, sve drugo što su drugi čuli ili žele čuti je lažno. Ne možeš ti nikome zabraniti da privatno ima određene senzacije i voli nekog ili ne voli - najljepša je stvar da svako ima izbor, ali nema potrebe da se tu umeće priča o 'pravosti' i 'nepravosti' - mislim da to nema veze s umjetnošću, nego s identitarnom tradicijom i etničkim pripadanjem".

Uskoro prva knjiga o sevdahu: "Kratak i sladak" pregled žanra

Pored nastupa i pravljenja muzike, Damir je dosta aktivan i iza scene, organizuje radionice i predavanja o sevdahu, jesenas je u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu postavio multimedijalnu izložbu "Sevdah, umjetnost slobode", a uskoro priprema i novu knjigu o sevdahu.

Istraživanjem u oblasti sevdaha bavi se u posljednjih deset godina, te je u tom periodu prikupio dosta materijala - snimke, fotografije, novinske članke, plakate... U svijet sevdaha je ušao i u njega se zaljubio 2003. godine, kada je u Buybooku počeo raditi na knjizi, pjesmarici o Zaimu Imamoviću.

"Nisam u taj proces ušao kao muzičar, nego kao urednik izdanja, koji je zbog familijarnih veza sa Zaimom imao pristup ljudima i materijalima, te nisam imao ideju da ću to raditi kao budući izvođač. Ali kroz proces istraživanja sam shvatio koliko je to super stvar, ali zaboravljamo zbog te neke naše tendencije da zaboravljamo", priča Damir. Od tada su krenula njegova pasionirana istraživanja, intervjui i razgovori sa starim muzičarima, a istraživanjem se i dalje bavi, jer kaže kako je toliko stvari propušteno da se zapiše i upamti.

Foto: Facebook/Damir Imamović
Foto: Facebook/Damir Imamović

Njegova knjiga o sevdahu će izaći ovog ljeta u izdanju kluba knjige Vrijeme Zenica i u pitanju je prva vizija sevdaha iz perspektive izvođača koja će pružiti, kako Damir kaže, "kratak i sladak" pregled žanra za širu javnost.

"Uvijek sam se patio s tim kad me ljudi pitaju šta je sevdah ili me zamole da im preporučim neku literaturu. Imao sam ili neke etnomuzikološke tekstove koji su previše stručni ili neke koji su previše poetski. Starija generacija nije napravila posao formatiranja priče o sevdahu. Ja bih danas bubreg dao za Himzinu knjigu o sevdahu, da je Himzo imao vremena i nekog pametnog izdavača koji bi ga recimo '79, 1980, pet šest godina pred njegovu smrt posjeo i rekao 'Himzo, hajm'o sjest, ti mi pričaš, ja pišem i napravimo knjigu o sevdahu'. Sevdah je kao cjelina strašno velik i kompleksan, tu moraš biti i teoretičar književnosti, antropolog, sociolog, novinar, psiholog i umjetnik. Mislim da je jedino ta pozicija izvođača dobra da se sve to sažme i sagleda na pravi način."

"Sarajevo, podno Trebevića, u tebi je sinje more priča..."

U svom muzičkom izričaju Damir Imamović pomjera granice i donosi nam priču o jednom novom sevdahu. I iako je melodije za sevdalinke počeo pisati vrlo rano, sa pisanjem tekstovima je čekao deset godina samo zato što nije, kako kaže, pronalazio novi idiom da izrazi savremene ideje u sevdahu.

"Sevdah, zato što je stara forma, ima neku istinosnu vrijednost i ljudi misle da, ako je nešto rečeno u sevdalinci, to je apsolutna istina. Zato je meni dosta dugo trebalo da se upustim u pisanje sevdalinke u novom duhu, da nađem novi jezik i progovorim o stvarima koje me kao čovjeka interesuju. Želio sam da nađem način da ispričam neke nove, pametnije priče", ističe.

Jedna od njih je i priča o jednom drugačijem Sarajevu, u kojoj je umjetnik napravio kritički osvrt na romantičarske prikaze ovog grada na koje smo uglavnom navikli.

"Ima dosta ljudi koji su imali potrebu da mi napišu mail o toj pjesmi, s komentarom - 'Konačno moja pjesma o Sarajevu, konačno pjesma koja nije 'Volim te grade, najljepši si na svijetu, nema nigdje grada kao ti'. Ja znam da dosta publike ne voli kritički odnos prema sevdahu, daj ti meni pjevaj 'Bosno moja, divna mila', 'Oj Safete, Sajo, Sarajlijo', 'ajmo ruke gore svi', nemoj mi komplikovati. I to je ok. I ja znam da ja tu dosta publike gubim. Ali ako ćemo iskreno, ja pravim muziku kakvu ja mislim da bih ja volio slušati. Uvijek sam se grozio muzičara koji kažu - na novom CD-u će biti za svakog ponešto. Neće biti za svakog ponešto", priča Damir.

Cilj njegovog izričaja u sevdahu je i redefiniranje tradicionalnih uloga, te preispitivanje tradicije i konzervativnih stavova i ideologija. Damir je iz sevdalinke uklonio njen tradicionalni romantični pristup i uveo novi, kritički osvrt zasnovan na vlastitom racionalnom poimanju svijeta.

"U sevdalinkama su vrlo često uloge majke, oca, muškarca, žene, doma, tuđine, stranca, drugog već podijeljene. Žena može biti samo majka, može biti samo jadna, ucviljena, bez da ima vlastitu volju i onda najljepše sevdalinke govore o njenoj pobuni protiv toga. Međutim, meni to više nije bilo dovoljno. Mi danas živimo život gdje ti na kiosku možeš vidjeti puno eksplicitniju pornografiju nego ikad, tako da je to što je neko rekao nekom 'Skin' dolamu pa legni uza me' simpatično, ali mislim da ipak trebamo tražiti više i ići dalje. Izricanje činjenice da žena ima seksualnu želju je takav ustupak patrijarhatu i glupavim starim ideologijama, da je meni bilo važno da se zapitam možemo li ići dalje, možemo li spomenuti majku bez da cmizdrimo o njoj, možemo li spomenuti tuđinu objektivno i priznati da je ljudima koji su se integrisali u to društvo dobro i da nisu jadni, kako se to inače prezentira? Njima je Bosna tuđina, to što oni imaju porodičnu vezu sa Bosnom je lijepa stvar, ali dajte da se ne lažemo", poručuje Imamović.

Damir navodi kako je album "Dvojka" tematski, između ostalog, posvećen i temama odlaska iz zemlje. O tome govori "Sarajevo", kao i "Lijepa Zejna", koja donosi priču o odlaženju, rastancima i pronalasku sreće u tuđini.

"Dosta mi je tog mentaliteta u kojem svi samo odlazak iz ove zemlje smatraju uspjehom - možeš prati WC-e negdje vani, ali si uspio samim tim što si otišao odavde. Ovdje možeš biti doktor nauka, ali ako u Cirihu pereš hale, ti si 'wow'. To je debilno. Roditelji govore djeci da uče engleski i rad na kompjuteru da mogu - šta - raditi na šalteru u Garmisch-Partenkirchenu, a ne da bi postali profesori univerziteta u Sarajevu. To neko unaprijed osuđivanje na jad i čemer je najgora stvar", kaže Damir.

U svijetu sevdaha niko nikome nije konkurencija

Imamović navodi kako je novim generacijama intepretatora sevdaha koje dolaze mnogo lakše nego u periodu kad je on počinjao, te kako je jako važno da ljudi koji dolaze odmah imaju priliku, primjerice, svirati među sjedećom publikom u BKC-u, koja zna šta da očekuje.

"Sjećam se vremena kad sam ja kretao, tad je bio aktuelan Mostar Sevdah Reunion koji je pravio derneke u Coloseumu i nigdje drugo. Tek kasnije smo počeli vraćati sevdah ovdje ljudima na način da se na koncertima sjedi i sluša muzika. Ali su bile muke ubijediti organizatore da se za sevdah koncert stave stolice, pa sam imao svađe s organizatorima jer su neki od njih mislili da sam ja nafuran zato što sam tražio sjedeća mjesta - 'Šta je ovo, jarane, ko da je Pavaroti, hoće da mu sjede ljudi'- bili su neki od komentara. U prostor sa 500 sjedećih mjesta može stati 1.000 stojećih i to je njemu 500 piva više, on samo radi pive i radi koncert i njega muzika ne interesuje uopšte. Ali i to smo uspjeli promijeniti i to je jedna pobjedica. To smo završili i idemo dalje", poručuje.

Bh. interpretatori sevdalinke kao što su Damir Imamović, Amira Medunjanin, Divanhana i Božo Vrećo su uspjeli da izgrade karijere i na internacionalnom tržištu.

Damir Imamović i njegov Sevdah Takht (Foto: Facebook/Damir Imamović)
Damir Imamović i njegov Sevdah Takht (Foto: Facebook/Damir Imamović)

Imamović ističe kako su sevdahu potrebne različite interpretacije, te kako niko od interpretatora ovog žanra nije i ne može biti konkurencija jedno drugom, budući da su svi različiti i donose nešto svoje.

"Fora je u tome da svi rade, da svi imaju nekog posla i da svi imaju nešto svoje - sva ljepota je upravo u tome. Postoje ljudi koji prate sve što se dešava na sevdalijskoj sceni, kao i oni koji slušaju samo jednog interpretatora, ali to je jedna scena koja raste, razvija se i vjerujem kako će doći još ljudi. Ne smijemo pokleknuti tom nekom glupavom, primitivnom stavu da tu neko radi protiv nekog drugog", kaže Damir Imamović i dodaje kako će vrijeme pokazati šta će na kraju ostati od svega toga.

"Šta će na kraju za 40 godina od svega toga ostati, to niko ne zna. Izložba 'Sevdah, umjetnost slobode' pokazuje kako ljude koji su bili najveće sevdah zvijezde tridesetih, danas niko ne zna. S druge strane, ovi neki koji su nešto pomalo pjevali i svirali, te iza sebe ostavili tri snimka sa sazom, danas su poznati. Kroz vrijeme, svaka umjetnost nađe svoju priču", kaže na kraju Imamović.