U subotu
49

Skulptorica Lejla Ćehajić u Počitelju predstavlja izložbu "Plovidba"

FENA
Društvo za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ-Počitelj organizira samostalnu izložbu "Plovidba" skulptorice Lejle Ćehajić, u sklopu projekta "MLAZ-Počitelj: prostor susreta, dijaloga, slobode" koji je podržala Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo.

Izložba će biti otvorena u subotu, 24. oktobra u 14 sati, u prostoru Društva MLAZ u Počitelju, priopćilo je Društvo za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ-Počitelj.

Lejla Ćehajić, rođena je 1978. godine u Sarajevu. Završila je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek kiparstvo, u klasi profesora Luke Ilića. Diplomirala 2004. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku kiparstvo, u klasi profesora Mustafe Skopljaka. Članica Udruženja likovnih umjetnika BiH od 2005. godine. Članica Umjetničkog savjeta ULUBiH-a od 2010. do 2014. godine. Živi u Sarajevu i profesorica je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.

O Lejli Ćehajić i radovima koji će biti predstavljeni na izložbi "Plovidba" Salko Zuko je zapisao kako je oduvijek onaj mali dio čovječanstva, neophodan za opstanak, uz divljenje posmatrao, pokušavao pronaći put onih koji širinom crtaju beskonačne dužine, a dužinu postave visoko, ploveći u dubine.

"Umjetnici razumijevaju, vide i mjere prostiranje beskraja. Lejla Ćehajić je jedan od takvih umjetnika. Mir njenih daljina, presvučen je vodom, vatrom i zrakom. Umjetnica s humanističkim idejama, osjećajna, eterična, okrenuta prirodi. Prozračni vizionar. Tanani posmatrač života, veliki liričar, mistik, sanjar. Maštoviti melanholik, zanesen ljepotom i stvaranjem. Sentimentalni idealista sa sjetom i gorčinom, duhoviti satiričar i esteta", navodi Zuko.

Ističe kako neće objašnjavati strukture materijala njezinih skulptura, niti njihove teksture.

"Ne želim, jer te riječi su postale iznošene poput vojničkih cokula, one guše čaroliju. Neću govoriti o prefinjenom humoru koji je oduvjek prisutan u radovima ove umjetnice, jer mi se čini da je on tu samo da ohrabri nas, koji ne znamo putovati beskrajno, kako bi se ukrcali na njene brodove", smatra Zuko.

Dodaje kako je Lejla već odavno uspjela preći preko brda limenki, paklica od cigara, flaša i opušaka i pored prgavih prolaznika ukrcati se na brod.

"Na tren se stvara osjećaj jeze i sivila, iz koje ne znamo šta da očekujemo, ali, kontrastno tome svjetlosti jutra kroz jedra i boja sumraka na ovoj izložbi, daju nam romantičnu notu izmješanu nostalgijom. Na plovidbi Lejlinih brodova, najtiše možeš čuti pjesmu sirena. Daljine je ispijaju. Ribe plivaju zrakom. Ptice rone u okeanima. Prostor svitanja i sumraka, nema satova ni kalendara, samo sjenke. U beskraju je sve na dohvat ruke. Nije nužno uspinjati se. Dovoljno je zaroniti ispod pramca i već hodaš nebeskim svodom. Dole postoji mliječni put. Dole su Zvijezde. Dole koračaš po mjesecu. Jarboli su grane na vjetru. Ruke nekih ljudi koje su ko zna kada i kako progutale dubine, traže spas iz zarobljeništva prolaznosti ili zaustavljaju brod. Slute da beskonačnost lako može biti nedostupna. Oni na brodovima samo su sjenke. Da, putovanje ovim brodovima, putovanje ovim bezvremenim beskrajem jeste najbliže slobodi", zaključuje Zuko, navodi se u priopćenju.