Ponosna sam jer sam 40 godina izdržala u ovom poslu
Rođena Sarajka, glumu je diplomirala na Odsjeku scenskih umjetnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta. Prvi profesionalni angažman ostvarila je u banjalučkom Narodnom pozorištu 1969. godine, nakon čega niže na desetine uspješnih uloga.
Diklić, glumica i rediteljka, koja je cijeli svoj život posvetila dramskoj umjetnosti, je prije nekoliko dana na 10. festivalu bh. drame "Zenica 2011" okrunjena specijalnom nagradom "Adem Čejvan“ za sjajne glumačke kreacije i ukupan doprinos razvoju pozorišne umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
U pitanju je nagrada za životno djelo. Šta Vam, generalno, znače nagrade?
Nagrade jesu potvrda za rad i uloženi trud za profesionalni život. Međutim, kada se dođe u moje godine, postoji određena distanca prema svim nagradama. Postoji zadovoljstvo, ali ne kao kada sam bila mlada pa mi je svaka nagrada bila značajna. Zahvalna sam organizatorima, ali moje emocije su reducirane.
Iza Vas je nekoliko decenija uspješne karijere. Na šta ste najviše ponosni ?
Ponosna sam jer sam u kontinuitetu izdržala 40 godina u ovom poslu. Od moje generacije, a bilo nas je 15, samo je nas dvoje doživjelo penziju u sarajevskom pozorištu. Taj kontinuitet je za mene jako bitan jer je ovaj posao izuzetno iscrpljujući. Uvijek je vezan za neku od emocija. Glumac mora znati napraviti ravnotežu između posla i porodice, a to nije jednostavno. Stoga je možda najveći uspjeh jednog glumca da ostane u svom poslu do kraja.
Radili ste na filmu, televiziji i u pozorištu. Gdje ste se najviše pronašli?
Različiti su to umjetnički i glumački zadaci. Ja najviše volim pozorište. Film nema taj kontinuitet, nijednu emociju ne možete dovesti do kraja, dok svaka predstava u teatru ima nešto novo. Teatar je bogatiji, zahtjevniji i inspirativniji. Televizija, s druge strane, ima neke svoje zakonitosti, ali sve je to naš posao. Motivi zbog kojih su upuštamo u neki od projekata su različiti.
Radili ste u dva različita sistema. Možete li napraviti neku paralelu?
U oba sistema ima dobrih i loših stvari. U onom sistemu repertoarska politika je bila dosljednija. Sada sva pozorišta igraju sve, što i nije dobro. S druge strane smo bili dosta zatvoreni, i u odnosu na ostali dio Jugoslavije, ali i na naša pozorišta u zemlji. Sada je drugačije, pozorišta su otvorena. To je jedan prostor, jedna velika pozorišna kuća u kojoj mladi glumci imaju priliku da provjere svoje mogućnosti, ostvare kontakt sa starijim kolegama. Ponuđeno im je ono što mi kao mladi glumci nismo imali. Naravno da u svakom vremenu, glumac svojim talentom i radom mora da osvoji svoj prostor i za to treba duži period. Mi danas imamo sjajne glumce. To se pokazalo u brojnim projektima, svi nam to priznaju, za nas se zna, ali se sa malim sredstvima ne mogu ostvariti značajniji rezultati. Evropa je mnogo dalje otišla od nas.
Već 10 godina ste umjetnički rukovodilac Poetskog teatra mladih Juventa?
Juventa je moj najznačajniji projekat u proteklih 10 godina. Značajan je i mladim ljudima koji su prošli kroz njega. Zahvaljujući Juventi, oni su prošli jedan proces odrastanja, sazrijevanja, proces duhovnosti koja im je bila potrebna. To su drugačiji mladi ljudi. Oni imaju potrebu za kreativnošću, ne pristaju na represivan školski sistem, na rigidnost. Oni su se tokom učestvovanja u našim projektima izborili za neke druge svjetove. Mene je iznenadilo koliko su oni uzeli od tog rada i procesa. Kada smo za 10 godišnjicu izdali katalog, imali su zadatak da u njemu napišu svoje impresije. Čitajući ih, nisam ni zamišljala da su oni to tako doživjeli.
U šest projekata učestvovalo je oko 70 mladih, a svaka generacija u zadnjih pet godina ima jednog ili dvoje studenata Akademije. Oni koji su imali potrebu da odu dalje u tom pravcu, oni su i uspijevali. Juventa je rasadnik budućih glumaca iako ja njih ne pripremam da budu glumci već da imaju neki pravi odnos prema pozorišnoj umjetnosti. Vodim ih kroz sve procese kroz koje prolazi profesionalni glumac. Imam posebnu koncepciju tog teatra. Svi ti mladi ljudi igraju uloge koje su njihove. Teme su njihove, znači teme adolescentske grupacije, pa je tako bila narkomanija, kič i šund i da li otići iz BiH. Oni su pisali tekstove, predlagali kostime i muziku. Na taj način se njihove kreativnosti otvaraju i oni dobijaju šansu da se pronađu.
To je jedna laboratorija u kojoj ja pokušavam da otvorim te neke njihove zatomljene kreativnosti. Oni postaju sigurniji, stječu samokontrolu, vježbaju kako komunicirati sa publikom, kako biti na sceni, kako se riješiti treme i osjećaja nesigurnosti.
U katalogu koji je štampan povodom 10 godišnjice teatra stoji da je Juventa "mala tvornica dobrih ljudi, koji su odlučili ponuditi mjesto na kojem će skloniti mlade ljude s ulice i kroz teatar ih poučavati stvarnim životnim vrijendostima". To je, priznat ćete, veoma odgovoran i težak zadatak. Šta Vas motiviše?
Mladi ljudi imaju veliku potrebu da rade. Strašno je što niko ne želi da se bavi njima. Oni su sretni što imaju ovo. Pojedini su nakon 10 godina završili fakultete i danas rade na odgovornim radnim mjestima, a Juventi se uvijek vraćaju puni emocija jer je to njihov najljepši period. Možda sam ja tako dugo opstala zahvaljujući Centru za kulturu. Volim da radim sa tim ljudima i sa njima se osjećam sigurno. Centar je dio mene, moja kuća. Vrlo malo je institucija koje pružaju takve mogućnosti za rad kao što to pruža Centar za kulturu.
Pratite li politička dešavanja? Kako gledate na kolege glumce koji su politički angažovani?
Pratim politiku jer mislim da je naš život ispolitiziran do krajnje mjere i htjela ne htjela, ja zaista volim da čujem informacije o tome šta su nam pripremili (smijeh).
Nikada se ne bih mogla baviti politikom jer za politiku morate imati osobine koje ja nemam, ali ne zamjeram kolegama koji su politički angažirani. Nadam se da će se oni boriti za teatar jer često o nama, pozorišnim radnicima, odlučuju ljudi koji nemaju pojma o pozorištu. Dobro je da nam naše kolege pomognu da se izborimo.
