{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Motovunske priče

S
30.7.2009. u 13:47
0
10
Motovunske priče
0
Motovunske priče
Ahmed Burić
Evropa nastala susretom američkih i ruskih snaga rijeci Elbi više ne postoji. Mi smo u toj priči mali i nebitni, ali to ne znači da nas manje boli. I boljet će, čini se, sve više.
Život, unatoč raznim nedaćama, ponekad pokaže i ljepšu stranu. Tako je nekako ovih dana u Motovunu, u Istri, gdje sam završio kao član žirija ovogodišnjeg filmskog festivala.

Tamo se svake godine dogodi nešto lijepo, a budući da je ovo 11. festival po redu i sudeći po entuzijazmu sjajnih ljudi koji tu rade, nema sumnje da će se to lijepo i u budućnosti nastaviti dešavati. Elem, Istra je lijep komad svijeta (ali, vele, vrlo zatvoren za one koji u nju dođu živjeti), hajdemo reći Provansa ili Toscana ovog dijela Evrope. Što se, pak, Evrope tiče, ona jeste naša najčešća tema, ali nakon svega - pogotovo ovih Rehnovih pokušaja da se očigledna glupost koja je napravljena s šengenskim vizama pokaže kao kombinacija ozbiljne strategije i mentalne dekompresije - više nisam siguran da Slavoj Žižek nije (bio) u pravu kad je onomad u intervjuu Danima ispalio da svi znamo što je Evropa: Stara k....a koju svako može j..b.ti.

Sve u svemu, kad pokušate uporediti, recimo, Istru s nekim drugim dijelovima Evropske unije, shvatite da ta priča o EU i nije baš tako solidna. Istra ima vrlo solidnu infrastrukturu, autoput čija glavna trasa komunicira sa cijelim poluotokom, iz središnje Istre ste za manje od sat čak u tri zemlje EU-a, dvojezičnost, ponekad i trojezičnost sastavni su dijelovi ovdašnje kulture, čiji kontinuitet nije, uslovno rečeno, ozbiljno narušavan niti Drugim svjetskim ratom.

U skladu s globalnom recesijom i trenutnim stanjem u Hrvatskoj, vidi se da životni standard nije previsok, ali živi se mirno i relativno dobro. Evropski, reklo bi se. U poređenju, recimo s dijelovima Bugarske ili Rumunije o kojima sam imao priliku nešto saznati, ovo je, naprosto, ozbiljna teritorija, zvala se ona Evropska unije, ili bilo kako drugo. Istra jeste Evropa, a činjenica da se na njezin račun uplaćuje dosta sredstava iz evropskih fondova namijenjenih regijam sve to samo podvlači. Neko je, ipak, tu nešto prepoznao.

Malo fali...

Možete ovo shvatiti kao zadnju patetiku, ali me baš zato, nekako, uvijek uhvati tuga kad razmišljam koliko bi nama u BiH bilo malo potrebno da profunkcionira(mo). Sad, to "malo", nekome može izgledati previše, ali projekti poput temeljng čišćenja Bune ili Bregave i(li) obnavljanja flore i općenito stavljanje fokusa na dio sliva Une, sasvim bi sigurno osvježili kako Bosnu i Hercegovinu, tako i njezinu sliku vani.

Svake noći na Motovunskom kamenju sreću se Francuzi, Italijani, Holanđani, Britanci koji bez ograda komuniciraju s lokalnim ljudima, spavaju u vrećama na tavanima i podrumima i razgledavaju crkve ili se jednostavno odmaraju na seoskim gazdinstvima. To je za mene ultimativno Evropa, ali nama nije dozvoljeno sanjati. A nije i zbog vlastite krivice, na koju nikada ne treba zaboraviti: zemlja koju u Evropskom parlamentu predstavlja Bakir Izetbegović, i iz koje njegov jaran Abu Hamza dođe i ode kad hoće, niti kome može biti partner, niti je moguće ozbiljno shvaćati. S druge strane, reaktivnost i cinizam na koji se gleda kad bilo ko pokuša napraviti bilo šta u javnom sektoru je, praktično, nepodnošljiva.

... ali to izgleda nedostižno

I to je ono što trenutno najviše frustrira i ono što svaki povratak u BiH, pa i onaj s godišnjeg odmora svaki put čini sve težim: stotine ozbiljnih inicijativa i programa, planova i projekata za ozdravljenje BiH, pada u vodu na primjerima poput spomenutog. Gdje god čovjek počne nešto raditi, stižu prepreke. Ili ga dočeka činovnik lokalne vlasti kojem valja dati "narukvicu" ili "prsten", da se može računati kako će projekt ili ideja uopće doći u razmatranje. Tu je, ako vam slučajno krene po dobru, onaj efekt "šta će on(a)!?", već poslovični mentalitet mindersko-ognjištarskog tračeraja koji najviše vole nacionalističke amebe koje mentalno nisu sposobni da otkrij i razviju u transparentne nacionaliste i homofobe, već iza tarabe nicknamea obično psuju i pišu gadosti. Ali, neka.

Princip po kojem je neko odgovoran za vlastito mjesto u svijetu je jedna od najboljih stvari iz evropske tradicije, tako da je dobro da još uvijek funkcionira. Kad bih dočekao da atmosfera u nekom dijelu BiH bude poput one u Istri, ne bi mi bilo važno na kojoj sam schengenskoj listi i kojoj zajednici pripadam. Jer, tako i tada bi se moglo živjeti životom dostojnim čovjeka. Životom koji svaki stvor zaslužuje.

Zato su najljepši dio motovunskog festivala, barem za mene - Motovunske priče. Tako je nazvan program mini-filmova koji govori o povijesti ovog Festivala.

Kad vidite kako prije sedam ili osam godina direktor festivala ili autori filmova čiste stolice nakon kiše, kako bi gosti iz svih krajeva svijeta mogli sjesti na suho, budete ponosni da ste dio nečega takvog. Ali, tako je uvijek - da bi mogao poštovati drugog, moraš imati sampoštovanje. Mi u BiH ga ili nemamo ili, pak, imamo kad su pogrešne stvari u pitanju.

Onda se priče presele u vrtove, zidove i bašte gradića koji leži na 277 metra iznad mora i u kojem se iz čitanja jednostavnih znakova može štošta naučiti. Recimo to da Evropa koja je nastala 1945. susretom američkih i ruskih trupa na rijeci Elbi više ne postoji u tom obliku i da su se desile neke bitne stvari. Mi smo u toj priči sitni i nevažni, ali to ne znači da će nas zbog toga naša pozicija manje boljeti. Boljet će, čini se sve više, ako se ne dogodi neka spektakularna promjena. A takvih je promjena sve manje, čak i na filmu, a kamoli u životima koji su sve češće na ivici egzistencije i suza.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: