{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Ja sam lud kao Markiz de Sade i Giordano Bruno"

S
24.4.2011. u 18:30
0
0
"Ja sam lud kao Markiz de Sade i Giordano Bruno"
0
"Ja sam lud kao Markiz de Sade i Giordano Bruno"
U potezu koji je bez presedana u bosanskohercegovačkoj kulturi, britanski Financial Times, najavljuje izvođenje predstave “Evropa danas” u Sarajevu u Olimpijskoj dvorani Zetra. U svom izdanju za vikend, jedan od najvećih svjetskih dnevnih listova, objavio je opširnom intervju sa Harisom Pašovićem, direktorom sarajevskog East West Centra. Bosanskohrecegovački reditelj u razgovoru sa uglednim novinarom Ianom Shuttleworthom govori o današnjoj Evropi, o Bosni i Hercegovini i našim iznevjerenim očekivanjima od Evropske unije. U uvodu, tekst spominje plakat predstave koji prikazuje vojnika u nacističkoj uniformi koji nosi zastavu na kojoj se umjesto nacističke swastike nalazi znak EU. U nastavku vam donosimo tekst novinara Iana Shuttlewortha.
“Da, ja sam lud,” izjavljuje Haris Pašović, “kao što je Markiz de Sade bio lud, kao što je Giordano Bruno bio lud, kao što je Antonin Artaud bio lud.” Bosanski teatarski reditelj priča mi o nedavnoj razmirici, koju je, na večeri, imao sa članicom Evropskog parlamenta: on joj je rekao da ne može nikad podržati sve "vrijednosti" koje EU očekuje da ih prihvate njene članice; ona je njemu sa nipodaštavanjem, pred okupljenim društvom, odbrusila kako je lud. Prizor na plakatu njegove posljednje predstave, "Evropa danas“, na sličan je način izazovan: pokazuje vojnika odjevenog kao nacista, samo što umjesto svastike, na ruci ima traku sa 12 zvjezdica EU, a i zastava u ruci mu ima isti znak", piše ugledni Financial Times.

Bez problema sa jezikom

Ova ironična slika je i hommage umjetničkom pokretu Neue Slowenische Kunst čiji su najistaknutiji predstavnici, grupa Laibach, učestvuju u predstavi koja je srbijansko-bosansko-hrvatsko-slovenačko-rumunska koprodukcija – a koju sam vidio u Sloveniji u februaru. "Evropa danas" uskoro igra u Pašovićevom rodnom gradu, Sarajevu. Ali ta slika sa plakata nije neozbiljna.

Pašović je već dugo strastveni zagovornik kulturama koje su angažirane prema sebi i jedna prema drugoj. Na vrhuncu bosanskog rata pozvao je Susan Sontag u Sarajevo da režira komad "Čekajući Godota", i sretan je zbog činjenice da se u predstavi "Evropa danas", baš kao i u prethodnoj produkciji East Westa - "Fudbal, fudbal!", govori desetak različitih jezika. “Mi nikada nismo imali problem sa jezikom,” kaže on. “To mi oduvijek shvatamo kao nešto lijepo i bogato, mi u tome uživamo. Za mene je to muzika.” Ali, on osjeća da Evropa općenito, a EU posebno, klizi u jedan opasni monokulturalizam.

“Uznemirava me što Brisel stalno ponavlja Bosni, naprimjer, da ona nema alternative već da se pridruži EU. Baronesa Ashton (predstavnica EU za vanjske poslove) izjavila je u medijima kako EU ne želi toliko međunarodno prisustvo u Bosni koje bi bilo pod američkim vodstvom, već bi radije da Evropa preuzme vodstvo. A, ipak, toliko dugo već nisu imenovali svog ambasadora u Bosni: eto kako oni preuzimaju vodeću ulogu.”

Krleža je bio oštar pisac

Naglašava da “Evropa” o kojoj se govori u predstavi nije tek EU, već kontinent u cjelini. Tekst koji glumac govori u predstavi uzet je iz knjige hrvatskog pjesnika i esejiste Miroslava Krleže. “Bio je vrlo oštar pisac. Ne mislim da mi u ovom dijelu Evrope imamo inteligentnijeg pisca: on je jedna vrsta Bertranda Russella - ali bijesan. Njegova pjesnička duša je bila anarhična. A sama činjenica da je esej napisao 1935. godine, a da ga mi prepoznajemo kao da je pisan jutros, uznemirujuća je. Kako je moguće da se njegova analiza tako besprijekorno odnosi i na naše doba? Mi nismo promijenili nijednu riječ – izbacio sam tek par stvari, koje su čak i radikalnije od onog što je ostalo u predstavi.

"Evropa danas“ je 75-minutni kolaž sačinjen od riječi i slika: srbijanski glumac Miki Manojlović govori Krležine riječi, plesač i koreograf, rođen u Rumuniji, Edward Clug iznosi svoje argumente pokretom, a Laibach izvodi nekoliko radikalno interpretiranih evropskih nacionalnih himni. Ovo je kumulativni portret Evrope koju Pašović poredi sa “nekoć lijepom 20-godišnjom sekretaricom kojoj je sada 55, ali još uvijek misli da joj je 20 i oblači se kao da je još uvijek lijepa.”

Ali iako ima ozbiljne poentu, to nije preozbiljna predstava koja gledaoca terorozira. “Da bi došli u pozorište, ljudi moraju završiti poslove, presvući se, naći nekog da im čuva dijete, pronaći mjesto da parkiraju auto, i ne žele da poslije napornog posla slušaju predavanje", kaže Pašović. “Mi imamo u predstavi komuniciramo na različite načine i što više iskustva stječem, to više shvatam zašto teatar mora biti zabavan.” Čak je i Krleža pisao “dionizijskim jezikom. Vidi se da je pjesnik. On predozira i to postaje njegov stil.”

Proširivanje intimnog prostora

Razgovor sa Pašovićem je kompleksan, kao što njegov odnos prema kulturi to i nagovještava. U oko sat vremena razgovora, prešli smo put od vremena koje je proveo u Tyrone Guthrie Centru za umjetnike u Irskoj, pa preko onoga što on smatra amblematičnom hiper-modernošću Šangaja (“...ta delikatna ravnoteža između kapitalizma ogromnog novca i moćne kontrole komunizma ... to je izuzetno seksi grad; ali za mene ‘moderno’ ne znači obavezno i progresivno, već odražava način na koji se najvažnije ideje povezuju”); pa sve do historijskog eseja Billa Joya, saosnivača Sun Microsystems, pod naslovom “Zašto nas budućnost ne treba” napisanog 2000. godine.

Ali ono što ga veoma brine je kulturna segregacija u njegovoj zemlji, tema koja je slučajno dovela do mog prvog kontakta s njim. East West je, naime, 2008. godine učestvovao na Edinburg International Festivalu sa predstavom Nigela Williamsa "Klasni neprijatelj“, prilagođenoj sarajevskom miljeu; u svom prikazu sam napisao da su me se neke izmjene dojmile kao neuvjerljive, i uslijedila je e-mail prepiska koja se naslanjala na Pašovićevo bosanska i moja vlastita sjevernoirsko iskustva. On okrivljuje EU i SAD što su podjele u njegovoj zemlji dovele do tačke gdje, kako veli: “mi, u našim školama imamo dva ulaza za različite etničke grupe. I tako smo se Vi i ja počeli dopisivati, zato što ste Vi smatrali da u mojoj predstavi ima pretjerivanja a, nažalost nema. Petnaest godina nakon rata ljudi ne znaju ništa jedni o drugima. Ima ponešto multikulturalizma još samo u Sarajevu, ali odete li koji kilometar van grada, više nećete sresti Srbina, a isto je i obratno - u srpskim područjima.”

Naspram te pozadine – unutra podjele, a okolo monokulturalizam – odzvanja predstava "Evropa danas“, i ne samo za stanovnike regije Balkana. “Mi ne kažemo da je ova predstava poziv na buđenje... pa ovo je, ipak, samo teatar ... ali ona jeste poziv da zajedno razmislimo, da proširimo intimni prostor, da se podsjetimo da je ova Evropa osnovana na principima Francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu. Ali to je predstava i o tome da naša kultura ima svoje ishodište u Jean Genetu, Virginiji Woolf, Marini Cvetajevoj ... to nisu egzotične vrste, to su pojedinci koji utjelovljuju istinski evropski individualni duh koji je iščupao Evropu iz krvoprolića i surovosti i doveo je do toga da bude jedno relativno civilizirano mjesto - kakvo je sada.”

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: