Glasovi i plač pravoslavke, muslimanke, časne sestre i Jevrejke u novom pjevanju Srebreničkog inferna
Prvo izdanje bolne poeme koja govori o ratnom stradanju svjetlo dana ugledalo je 2001. godine te je od 2003. godine nezaobilazno njeno izvođenje svakog 11. jula u Srebrenici. No ove godine će u Potočarima biti premijerno izvedeno i novo 18. pjevanje.
"Novo pjevanje je glas pravoslavne majke s ovih prostora. Za tu svrhu uzeo sam duh vjerovatno najpoznatije takve majke u bh. historiji Stake Damjanović Petrović, u Sarajevu poznatije kao Stake Skenderove (po nazivu njezinog pravoslavnog plemena Skenderijaši s područja današnje Albanije, odakle je došla u Sarajevo)", opisuje Latić.
Dodaje kako je njegov spjev sačinjen od nekoliko ženskih glasova: Neznane Bošnjanke, časne sestre Marije iz Danteove Ravene, Jevrejke (levitke) kao predstavnice UN-a koja posmatra kalvariju u Potočarima i drugih.
"Zamislio sam ih – i opisao – kao lastavice, ili epske sinje kukavice, koje plaču nad sudbinom svijeta Zapada kao svijeta džungle u kojem su se dogodili križarski ratovi, holokaust, dva svjetska rata i, na koncu, genocid nad jednim nekršćanskim evropskim narodom", nastavlja.
Glas pravoslavne majke Gospe Stake odzvanja "od Bišća do Kazana", gdje muslimani i pravoslavci dijele isti prostor, historiju, sudbinu... Sada je pitanje da li će narodi koji pripadaju tim dvjema religijama, posebno Bošnjaci i Srbi, u sebi naći duhovne, moralne snage da prevaziđu svoje zategnute odnose pa da žive u zajedničkom miru i prosperitetu kao što, naprimjer, danas žive Bošnjaci i Crnogorci u našoj susjednoj državi.
"Ja vjerujem u te dvije snage koje nose ove dvije – i sve tri ili četiri naše monoteističke tradicije", kaže Latić.
Latić je u nekoliko navrata istakao kako je "Srebrenički inferno" pisao po diktatu vlastite savjesti. Autor muzike je Đelo Jusić, koji je u muzici vidio srebreničku žrtvu kako pada u bezdan, pa je po njoj napisao svoju kompoziciju.
"'Ti koga nisam mogao da spasim, saslušaj me!' pisao je Česlav Miloš u svojoj znamenitoj pjesmi 'Spasenje'. Pišući o tome zlu, mi pisci pišemo pod pritiskom svoje savjesti, pritiskom koji neće prestati za našeg ovozemaljskog života. 'Čemu poezija poslije Aušvica?' Da, ali kako bi bilo moguće živjeti, a ne reagirati na to Zlo, na Aušvic, Jasenovac, Srebrenicu, Hudu Jamu...?! To bi značilo: izdati svoje umjetničko pozvanje, izdati dar koji nam je Bog dao! Zamislite, u ovoj našoj tuzi, stidu, kletvi... da nemamo umjetničkih djela o genocidu i drugim ratnim zločinima počinjenim nad ljudskim bićima samo zbog toga što pripadaju nekoj drugoj religiji, jeziku, zemlji... – na što bi nam život ličio? Zamislite svijet poslije Drugog svjetskog rata bez Picassove 'Guernice'? Bez Goranove 'Jame', Bulajićeve 'Bitke na Neretvi'? Bez 'Šindlerove liste' i 'Pijanista'?", govori.
Osvrćući se na djela bh. umjetnika, Latić kaže kako se slaže s riječima Safeta Zeca "Zadatak umjetnosti jeste da bilježi i govori o historiji". Ističe kako umjetničko znakovlje traje kroz vrijeme, kako njegovu radijaciju ne mogu zaustaviti vojske ni vlastodršci.
"Muzej u Memorijalnom centru u Potočarima trebalo bi da sabere i na tom mjestu – kao i u drugim muzejima u zemlji i inozemstvu – čuva svaki umjetnički dokument, čak svaki umjetnički pokušaj – kao što njegovi službenici sakupljaju i čuvaju ne samo kosti, nego i privatne stvari naših neprežaljenih žrtava koje nije pojela zemlja", kaže.
Osvrnimo se na ono što su Jevreji uradili s jednim i drugim ostacima povezanim s holokaustom koji je njih, kao nekršćansku zajednicu na tlu Evrope, zadesio, govori Latić.
"Doći će vrijeme kada će i umjetničke dokumente bh. umjetnika čuti, vidjeti i čitati naraštaji ne samo u Banjoj Luci, nego i u Beogradu i Moskvi. Ko je, tokom užasa Trećeg Reicha, mogao zamisliti da će se 'Dnevnik Anne Frank' jednog dana moći naći u svakoj knjižari i čitati u svim bibliotekama na tlu Hitlerove Njemačke i Austrije i u njezinoj rodnoj Holandiji?", kaže.
Latić ponovo spominje Zeca, nabrajajući pritom Đelu Jusića, Mersada Berbera i Abdulaha Sidrana - one koji su umjetnički reagovali na zlo genocida. To su umjetnici evropskog nivoa, govori Latić, ističući kako je ponosan što ima priliku biti u njihovom društvu.
"Fasciniran sam Zecovim opusom! Stoga se evo već godinama zalažem da ti naši najpoznatiji umjetnički dokumenti govore svoju umjetničku istinu u svjetskim metropolama. Moj sin Muhammed Latić, sam umjetnik, kompozitor, i po karijeri diplomat, radi na inicijativi da se 'Srebrenički inferno' izvede u Briselu i u New Yorku, u zgradi UN-a, s ciljem da se kultura sjećanja na genocid postavi u međunarodne okvire. Prije nekoliko godina on je, gotovo sam, u saradnji s Kabinetom turskog predsjednika Erdogana i Predsjedničkim simfonijskim orkestrom, organizirao izvođenje ovog oratorija u Ankari", govori.
Na koncu ističe kako bi volio da velike svjetske filharmonije izvode ovo djelo i uvrste ga u svoje repertoare svakog jula, kako bi se na ovaj način svijet ujedinio u obilježavanju genocida u Srebrenici.
