PRIČA SA ZAPADNE STRANE
26

Prvi Spielbergov mjuzikl: U raljama plesa i politike

Piše: Ines Mrenica
Kultni mjuzikl "Priča sa zapadne strane" iz 1961. godine ponovo je zaživio pod rediteljskom palicom Stevena Spielberga. Radi se o modernoj verziji Shakespeareove tragedije "Romeo i Julija", koja na ulicama New Yorka donosi priču o zabranjenoj ljubavi i rivalstvu dvije tinejdžerske bande različitog etničkog porijekla.

"Nije važno jesi li crn ili bijel", pjevao je Michael Jackson u svojoj pjesmi "Black or White". Spot koji je donosio televizijsku verziju pjesme pop muzičara, prikazivao je rasnu šarolikost, kovrdžavu Afroamerikanku, nekog Azijca i sve ono što je godinama radio Benetton u svojim reklamnim kampanjama, promovirajući razlike među ljudima kao kulturno bogatstvo. Međutim, pred nama je plesao pjevač koji je prodao dušu đavolu da izbijeli svoju kožu i hirurškim putem suzi nos kako bi potpuno uklonio fizičke karakteristike rase kojoj pripada. Ironično do kraja.

"West Side Story" iz 1961. je možda najslavniji mjuzikl svih vremena, a zapravo je adaptacija Shakespearove tragedije "Romeo i Julija". Natalie Wood i Richard Beymer igrali su mlade ljubavnike, koji proživljavaju sudbinu Romea i Julije među zaraćenim bandama New Yorka. Film je osvojio deset Oscara, dugo je bio inspiracijsko vrelo za sve zabranjene, ali odvažne ljubavi, a sada verzija ove priče o sukobu američkih tinejdžera i portorikanskih imigranata dolazi u režiji Stevena Spielberga.

Insert iz filma West Side Story
Insert iz filma West Side Story

Radi se o spektaklu, koji piše ljubavno pismo New Yorku i američkoj popularnoj kulturi, a zanimljivo je da je ovo prvi put da je Spielberg odlučio režirati mjuzikl.

U suštini "Priče sa zapadne strane" je netrpeljivost koja razara društvo. Nemogućnost prevazilaženja etničkih podjela, razdora koji nastaje zbog druge boje kože, religije ili bilo kojih drugih orijentacija, sveprisutna je iako se na nju upozorava koliko je svijeta, vijeka, nevladinog sektora, literature i filmova. I te podjele nisu nužno vezane za etnicitet. One mogu biti klasne ili konkurentske prirode, a ponekad se porodice jednostavno mrze kao veronski Montecchiji i Capuletiji.

"Priča sa zapadne strane" je romansa o zabranjenoj ljubavi dvoje ljudi, koje dijeli rivalstvo Jetsa i Sharksa - dvije tinejdžerske ulične bande. Radnja se događa 1957. godine u New Yorku, gdje se dvije bande sukobljavaju zbog teritorije. Tony (Ansel Elgort) je upravo izašao iz zatvora, nekada je pripadao bandi Jetsa, a sada živi u podrumskom stanu sa svojom autoritativnom majkom Valentinom (Rita Moreno, koja je osvojila Oscara za ulogu u originalnom filmu). Vođa portorikanske bande Sharks je Bernardo (David Alvarez), a njegova sestra je Maria (Rachel Zegler). Iz njenog slučajnog susreta s Tonyjem rađaju se simpatije, a potom i ljubav. Ništa im ne ide na ruku, pa tako ni eskalirajuća svađa na ulici, no čine sve da uspiju realizirati svoju vezu.

Ansel Elgort i Rachel Zegler u filmu West Side Story
Ansel Elgort i Rachel Zegler u filmu West Side Story

Spielberg donosi svoju verziju muzičkog spektakla, koji u okviru 100 miliona budžeta pokušava nadmašiti original, usavršavajući tehničke i scenske detalje.

Film se prikazuje isključivo u kinima, zaobilazeći streaming zbog raskošnog dojma koji ovakvi filmovi mogu proizvesti samo na velikom platnu.

Debitantica Rachel Zegler je glumica kojoj predviđaju blistavu karijeru i dodjeljuju joj laskave atribucije. Ova Kubanka po majci bi mogla u budućnosti predstavljati ono što je već dugo Jennifer Lopez, latino divau koja je ostvarila svoje američke snove. Još jedan pečat savremenog doba i uvažavanja različitosti je tu, pa se u filmu pojavljuje transrodna osoba, zbog čega je film, navodno, zabranjen u Saudijskoj Arabiji, Kataru i UAE.

Mjuzikl kao žanr je oduvijek bio poligon za melodramatične priče o tome kako neko dospije tamo gdje mu društvo govori da ne pripada. Bilo da se radi o kultnom "Brilijantinu", "Prljavom plesu", klasiku "Singin' in the Rain" ili Lady Gagi i Bradleyju Cooperu, ljubav će uspjeti prevazići sve socijalne nedaće. Puno se pleše i pjeva, osnovni sukob dobije neku pripadajuću koreografiraju, a lica su uvijek u pravedničkom zanosu.

Kao na školskoj priredbi koja je brižno pripremljena za kraj godine, ovakvi filmovi šalju poruku o tome kako društvo (ne) treba izgledati, pa kada se otpleše, djevojke s rumenim obrazima siđu s pozornice. Tamo, iza scene se nastavljaju rivalstva, ogovaranja i vašar taštine. Pritom, u publici su samo njihovi roditelji. Tu je negdje i paralaela s današnjim mjuziklima. Malo zločesto pitanje bi bilo ko to danas uopće gleda, do koga dolaze ove poruke i koga zanimaju priče o ljubavima koje uspiju preskočiti onaj mentalni i betonski zid između Meksika i Amerike.