Kultni filmovi inspirisani stvarnim pričama o lošim majkama i njihovoj djeci
Ove godine "Psycho“ Alfreda Hitchcocka slavi 60 godina, a inspirisan je stvarnim zločinima Eda Geina, koji je prenerazio američku javnost pedesetih godina prošlog vijeka, a koji je svoju patologiju razvio iz kompleksnog odnosa s majkom.
Iako svi mi ponekad izgubimo razum, kako kaže Norman Bates u filmu "Psycho“, trileri i horori uglavnom tretiraju granične poremećaje ličnosti kojima se bavi psihoanaliza. Freudova teorija Edipovog kompleksa poremećaje ličnosti kod muškaraca objašnjava preko trauma u djetinjstvu, koje su nastajale kao rezultat njihovog konfliktnog odnosa s majkom. Neke majke su svoje sinove manje mazile, a više kažnjavale, praveći od njih monstruozne psihopate.
Nezaboravni Taško Načić i njegova majka u filmu “Davitelj protiv davitelja” (1984.), koji je režirao Slobodan Šijan, bili su jugoslovenski odgovor na zapadnjački trend psihoanalize u filmovima i Hitchcockov "Psycho“ (1960.). Dijelom je inspirisan i filmom „Bostonski davitelj“ iz 1968. godine. Pera Mitić (ključna uloga u karijeri glumca Taška Načića) imao je 48 godina, 120 kg i nikada se nije ženio. Živio je s despotskom majkom, koja ga je zlostavljala, a oca nikada nije upoznao. Imao je neobičan poriv da davi djevojke koje ne vole njegove karanfile, objašnjavajući si to jednostavnom premisom po kojoj "ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi“. Majka ga je kupala, udarala štapom i nikada nije izašla iz infantilnog odnosa sa svojim sinom. Rahela Ferari ostala je upamćena po ulozi Perine majke, a izgovorila je jednu od najbizarnijih replika u filmu: "Vrati mom Perici uvo!“.
Dječakov najbolji prijatelj je njegova mama
Najveće filmske psihopate inspirirani su stvarnim ubicama. Norman Bates (Anthony Perkins) u najslavnijem Hitchcockovom filmu je deset godina držao mrtvu majku u podrumu i ubijao goste svog motela. Scena ubistva pod tušem zauvijek je promijenila naš odnos prema zastorima na tuš-kabinama i predstavlja pravi fenomen u historiji filma. U 46 sekundi dogodi se 78 kratkih rezova, a da se ni u jednom trenutku ne vide gole grudi Janet Leigh, koju je Bates ubio u kupaonici, nakon čega se u čak 11 minuta dugoj sceni posvetio čišćenju krvavih tragova. Zvuk noža koji prodire u tijelo je snimljen ubadanjem noža u lubenicu, a scena je pokrivena dinamičnim tonovima violine.
"Psycho" je temeljen na psihopatologiji Eda Geina, američkog serijskog ubice iz pedesetih godina prošlog vijeka, koji je bio "kolekcionar“ ženskih dijelova tijela. Nakon smrti majke, odrasli dječak-monstrum je počeo osjećati posljedice užasnog obiteljskog nasilja i odgoja u vjerskom fanatizmu. Iskopao je petnaest leševa žena iz lokalnih grobalja, uključujući i tijelo svoje majke, s kojima je imao spolne odnose. Postao je opsjednut idejom da postane žena, pa bi sa mrtvih tijela derao kožu i nosio je na sebi.
Ed Gein je poslužio kao inspiracija i za lik Leatherfacea u filmu "Texas Chainsaw Massacre" (1974.), a priča o Hannibalu Lecteru sadržavala je neke od Geinovih psiholoških karakteristika. Kada je u sklopu istrage policija provalila u njegovu kuću, tamo je zatekla kolekciju ljudskih ostataka. Kosti, devet maski napravljenih od ljudske kože, deset vaza napravljenih od ljudskih lobanja, ljudska kožu na stolicama i namještaju u vidu tapacirunga i remen napravljen od ljudskih bradavica, bili su samo neki od "suvenira" koje si je priskrbio Gein.
Bizarni slučaj iz Makedonije
Da patološke priče ne dolaze samo iz američkih sudskih hronika, svjedoči i slučaj makedonskog novinara Vlade Taneskog, koji je ubijao i silovao umirovljene čistačice u selu Kičevo, birajući ih po sličnosti profilu njegove majke. Nakon bešćutnih ubistava, o tim istim slučajevima je izvještavao u novinama Nova Mekedonija i Jutarnji list. Urednici dnevnih novina rado su objavljivali njegove tekstove, jer su obilovali detaljima koje je policija na konferencijama za štampu "u interesu istrage" obično skrivala. Sve žene su ubijane „istim rukopisom“. Ovaj slučaj psihopatologije je potresao region 2008. godine, a inspirisao je najuspješnijeg makedonskog reditelja Milča Mančevskog da snimi film “Majke”(2010.).
Nakon seksualnog iživljavanja Taneski je žene premlaćivao, a potom davio telefonskim kablom. Njihova je tijela ostavljao na divljim deponijama u Kičeva u najlonskim kesama, nakon čega bi se upustio u istragu i kontakt s rodbinom žrtve. Ove žene su uglavnom živjele same, a radni vijek provele su kao higijeničarke u državnim firmama, baš kao Vladina majka, koja je takođe radila kao čistačica. Policija je još otkrila da je Taneski bio u izuzetno lošim odnosima s majkom, koja mu nikada nije mogla oprostiti odluku da se posveti novinarstvu.
Osim konflikta s majkom, zajedničko svim ovim ubicama jeste da imaju fascinantnu moć prerušavanja. Zato je u filmovima ubica uvijek onaj od kojeg to najmanje očekujete. Ili onaj ko je najmanje sumnjiv. Na taj način se u filmoviima postiže efekat prevarenog iščekivanja. Vrlo zanimljiva Netflixova serija "Mindhunter" bavi se profiliranjem ubica, tražeći njihove motive preko psiholoških, socioloških i antropoloških analiza. Ono do čega se uglavnom dolazi kod sklapanja psiholoških profila jeste dijagnoza narcističkog poremećaja ličnosti, koju odlikuje prevelika želja za pažnjom. Neki od serijskih ubica su komunicirali s novinarima, poput Zodijaka, koji je djelovao krajem šezdesetih godina u Kaliforniji. Sam je dao sebi ime u nizu šifrovanih pisama, koje je slao štampi i u njima navodio kako je odgovoran za smrt trideset i sedam osoba.
Važnost odnosa s majkom u djetinjstvu, a da to nije samo u slučaju dječaka, svjedoči i horor Brana De Palme "Carrie" (1976.), o psihotičnoj tinejdžerki koja se razvija pod strahovitim pritiskom fanatično religiozne majke.
Međutim, da tekst ne završimo u sumornom tonu, daćemo vam i jedan simpatičan primjer iz animiranog filma "Despicable Me" o superzlikovcu Gruu. U kratkoj sceni se objašnjava kako zlikovci uglavnom nisu uspijevali zadovoljiti očekivanja svojih autoritativnih majki, pa su na potpuno devijantne načine nastavili tražiti pažnju kod ostatka svijeta. Gru je čak uspio ukrasti Mjesec.
Talentovana Sara Vojičić zapjevala u sarajevskom tržnom centru i privukla pažnju prolaznika
