Jasna Žalica: Zahvalni smo za pozitivne, ali i za negativne reakcije na "Babu"

Ove godine smo prvi put imali priliku svjedočiti drugačijem obliku Sarajevo Film Festivala. U gradu se nije osjetila festivalska atmosfera, ulice su bile dosta tiše, crveni tepih prazan... Kako je Vama izgledalo tih sedam festivalskih dana?

Što se mene tiče, crveni tepih na festivalima je samo dio protokola u okviru koga obavljam posljednju obavezu u jednom projektu, a to je predstavljanje i promocija filma. Nemam prema tome drugačiji odnos i iskreno, to mi je najmanje ugodan dio posla. U noćnom životu tokom festivala ne učestvujem, tako da mi ni to nije nedostajalo. Falila mi je publika i ono vrijeme zajedničkog doživljaja filma. Možda još i više, nedostajali su susreti sa kolegama i filmskim profesionalcima iz cijelog svijeta, koji bi kao svake godine u velikom broju bili ovdje. Ali u ovakvim okolnostima, sve se desilo tačno kako je moglo i trebalo. Najbitnije od svega je da su filmovi stigli do ljudi i da je čak i ovako, festival potvrdio koliko je važan kako za ljude iz filma, tako i za najširu publiku.

Govoreći o promjenama koje je pandemija donijela konkretno za festivalsku industriju, moramo spomenuti i štetu koju je nanijela već ugroženoj kulturi u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje o smanjivanju budžeta za kulturu i film, ali i činjenici da je država još jednom okrenula leđa slobodnim umjetnicima? Dok države poput Njemačke u kriznom periodu ulažu milione u kulturu, mi dodatno režemo već male budžete. Šta to govori o našoj vlasti/državi? Mislite li da će se ovo ikad promijeniti?

Koliko god izgledalo čudno, kultura jeste ogledalo jednog društva. Po tome nas drugi sude i procjenjuju. Po tome prepoznaju i ljude koji sa kulturom nemaju direktnu vezu, jer dijeli njihovu sudbinu na svaki način. Ono što se tu može vidjeti je jedan opšti nered. I ne radi se o nepostojanju sistema, već o pokušaju da opstrukcija postane sistem. Nezadovoljni ljudi se uče da treba da budu sretni jer ih se kao brani od nekih drugih isto tako nezadovoljnih ljudi. Svaka šansa za pozitivno i dobro se zatire. Ne dozvoljava se pravo na sreću niti jedan minut. U taj okvir, naravno ulazi i ovo što ste spomenuli. Ukini, smanji, reži. Samo je jedan odgovor na pitanje može li i kada će se to promijeniti: Promijenit će se onda kada promijenimo one koji su za ovo krivi i kojima je u interesu status quo. Kada počnemo svi zajedno afirmisati kreaciju, a ne destrukciju.

Vratimo se na film Pjera Žalice, možete li nam približiti atmosferu sa snimanja? Ranije ste istakli ste kako su ta dva mjeseca na setu protekla u sjajnom raspoloženju, kako je bilo ponovo se udružiti sa kolegama s kojima radite godinama?

Bez obzira koliki je budžet nekog projekta, sigurna sam da glumci uvijek, uvijek daju od sebe najbolje što tog trenutka imaju i mogu. Ne postoji kod glumaca kalkulacija: koliki budžet-toliko glume. Ili jesi ili nisi unutra. Ako jesi, onda jesi punim sobom, do kraja. Tako smo radili i ovaj film. Mnogo nam je pomagalo što je ekipa iza kamera, sa istom strašću radila za nas. Podjela je raznolika. Sa Almom Pricom, Jadrankom Đokić i Dinom Sarijom sam radila prvi put. Sa Vedranom Božinović, Dženitom Imamović Omerović, prvi put na filmu. Sa Branimirom Popovićem nisam radila od zajedničke diplomske predstave, prije trideset godina.Ostaju mi Izudin Bajrović, Admir Glamočak i Emir Hadžihafizbegović sa kojima sam se često sretala što na sceni, što pred kamerama. Ono što je najljepše, na ovom filmu smo radili kao da se svi poznajemo sto godina i kao da smo radili jedni sa drugima čitav život. Uzajamno poštovanje, profesionalnost, nesebična partnerska igra, obilje glumačke vještine, su stvari po kojima ću pamtiti rad na ovom filmu. I na kraju, radili smo priču koja generacijski, u širem smislu, jeste naša priča i bilo nam je važno da je ispričamo.

U jednom od ranijih intervjua objasnili ste kako Vas najšira publika poznaje iz serije "LZN", te mnogi smatraju da je to cijeli Vaš dijapazon. Sa sličnim stvarima se nekad susretala Nada Đurevska koju su mnogi gledali samo kroz ulogu koju je ostvarila u "Vizi za budućnost", a slično se dešava i Mustafi Nadareviću kojeg od prve sezone "LZN" zovu Izet, a ne Mustafa. Zašto je, prema Vašem mišljenju, za glumca važno da publika obrati pažnju na njegove druge uloge, da prepozna sav njegov talenat, ne zastane samo na jednoj ulozi...?

Sve ovo nabrojano govori o moći televizije i onome što ona servira, a gledaoci ne čine nikakav napor da eventualno posegnu za nekim drugačijim sadržajima. Naročito kada vam to zbog nedostatka novog igranog programa, u programskoj šemi ponavljaju opet i opet i opet. Slušala sam roditelje koji mi kao kompliment kažu da je “njihov mali” pogledao svaku epizodu po pet puta. Ili da je neko “odrastao uz Vizu” Uz dužno poštovanje prema ovim projektima, koji i sami gube tolikim brojem ponavljanja, zar ne bi bilo dobro da u domaćoj produkciji postoji njih još deset, različitih žanrova, za različite ciljne grupe gledalaca, za ljude različitih ukusa i potreba? Ne rušeći vrijednost i popularnost ovih projekata, publika bi dobila priliku da bira uz šta da joj djeca odrastaju, a i glumački posao bi se lakše percipirao upravo kao to - posao.

Govoreći o Vašoj karijeri i ulogama, možemo li se osvrnuti na Vaš rad prethodnih godina: Možete li izdvojiti ulogu/film/seriju koje smatrate posebnom?

Imala sam sreću da radim, prvo to! Drugo, radila sam sa zaista dobrim i zanimljivim rediteljima i to veoma različite projekte, od art filmova, do serije koju smo već spomenuli. Jedno vrijeme sam imala više uloga napravljenih van BiH, nego ovdje… Sa pozorištem situacija stoji drugačije. To su uglavnom izleti u kojima uživam u igri i živoj interakciji sa publikom.… Što se tiče važnosti uloga, svaka ona koja je ponukala nekoga da me pozove u svoj novi projekat i donijela mi tako novi posao, u tom trenutku je najvažnija i najposebnija.

Kakvi su planovi za naredni period? Radite li već na novim projektima?

Mogla bih govoriti o planiranim projektima koje sam imala za ovu godinu. Ali, zbog virusa, to bi bio spisak neostvarenih planova. Hoću da ostanem pozitivna, pa sam to prebacila na spisak projekata na čekanju. On je nešto kraći i na njemu se nalaze dva filma. Radim na tim materijalima, naravno, jer mi je bitno da kada dođe trenutak da se može snimati, budem spremna i u najboljoj mogućoj kondiciji i snazi. Međutim, jedino što je izvjesno je da ću sa svojim kolegama raditi na Akademiji i da ćemo sigurno pronalaziti najbolje načine da u ovakvim okolnostima dižemo, obrazujemo i pripremamo mlade ljude, naše buduće kolege. Iskreno, želim da vjerujem da će to biti nove generacije za bolja vremena