Filmska kritika: Loše kodirani Da Vinči

No, koliko god roman možemo ocijeniti kao uspješan i dobar - ne uzimajući u obzir njegovu (ne)vjerodostojnost - toliko možemo za film, s druge strane, konstatirati da je veliki promašaj.

Najveći problem u filmu predstavlja dramatični nedostatak napetosti. Možda ova tvrdnja zvuči paradoksalno ako uzmemo u obzir da se radi u žanru kriminalističkog trilera, koji bi po svojoj zadanosti trebao obilovati napetošću, no sa filmskom verzijom "Da Vinčijevog koda" to sasvim sigurno nije slučaj. Iako scenarista Akiva Goldsman nije imao nimalo lagan zadatak pred sobom, njegov odabir se sveo na radikalno reduciranje svega što se nije u najužem smislu ticalo radnje, koja je u ovom slučaju svedena na čisto fizičku, bukvalnu akciju potrage. Time se u pitanje dovodi mogućnost razumijevanja filmske priče, pošto je hronični nedostatak informacija, pa čak i motiviranosti više nego uočljiv. Likovi idu iz scene u scenu, često ni sami ne shvatajući zašto i kuda, a, još manje kako! Ovakvo nepovezivanje elemenata radnje dovodio do gotovo komičnog efekta, što vjerovatno nije bila svjesna namjera autora. Ono čime film obiluje jesu obrati (makar su u nečemu autori ostali dosljedni žanra koji su zamislili), ali nedovoljno objašnjeni. Oni tako, sami po sebi, ostaju "viseći" u zraku ionako loše atmosfere filma.

Posebno problematično mjesto filma su flash-backovi koji su na krajnje loš (da ne kažem: neinventivan i naivan!) način uklopljeni u sadašnja zbivanja. Pretapanja dva kadra koji prikazuju prošlost i sadašnjost su skoro uvijek krajnje smiješna, čime se i ono male intrige koja se uspije podići na neki nivo uslovno nazvan "napetim", uništava nepovratno. Prisjetimo se samo scena u kojima se prikazuje smrt Sofijinih roditelja u saobraćajnoj nesreći, ili scena koje prikazuju pohode vitezova templara. Smiješno, da smješnije ne može biti.

U ovakvoj postavci priče, sa akcentom na razvoj vanjske radnje, likovi su ostali svedeni na figure, tj. funkcije. Samim tim, ni glumcima nije dana prilika da pokažu ono što zasigurno mogu napraviti u oblikovanju uloga. To se prvenstveno odnosi na glavne glumce: Toma Hanksa i Audrey Tautou koje pamtimo po puno boljim ulogama u njihovim dosadašnjim karijerama.

Redateljski postupak se ni po čemu ne može okarakterizirati kao zanimljiv i maštovit, iako je ovakav materijal to u mnogome dozvoljavao. No, Ron Howard se ipak odlučio za malo "klasičniji" pristup filmu i njegovoj realizaciji. Scene potjere snimljene na do sada mnogo puta viđene načine, nimalo spektakularni kadrovi Luvra, Pariza, Vestminsterske opatije i ostalih atraktivnih lokacija, su samo neke od odrednica loše režije.

Film od koga je Vatikan toliko strahovao i protiv kojeg su najavljene cenzure u mnogim zemljama, se na kraju pokazao kao vrlo nedostojan "protivnik". Ako se ne nasmijete, sigurno se nećete ni previše uznemiriti nakon ovog filma.