Cohen: Film Angeline Jolie je neminovno jednostrana priča
Pred nama su loša vremena. Nacionalizam je u porastu širom Evrope. U arapskom svijetu proljeće je iznenada postalo zima i sekte, plemena, klanovi, vjerski, religiozni i vojni pokreti vraćaju nas korak unazad, promatrajući jedni druge radi nadolazećeg okršaja.
Sada dolazi snažan i posve zanimljiv film Angeline Jolie o ružnom ratu iz '90-ih u Bosni i Hercegovini. Ne znam da li film govori o onome što se desilo ili što će se tek desiti. Bojim se da je ovo drugo.
Film se zove "U zemlji krvi i meda", a šteta je što u njemu ne glumi režiserka i scenaristica Angelina Jolie. Glumci govore B/H/S jezikom (titlovano na engleski). Publika za ovaj film jedva da i postoji.
Pa ipak, film je samo djelomično o Bosancima. Također, ovaj film govori i o nama Amerikanacima koji smo skoro u svakoj sceni, povremeno citirani ili spominjani, ali uvijek smo tu negdje, dok su bosanske žene silovane, čuvane kao robovi, a zatim ponovo silovane. Mlade i lijepe, trenutak ranije najsretnije žene, odjednom postaju nesretne.
Ljudi su jedva pošteđeni. Oko 8.000 bosanskih muslimana, muškaraca svih dobi, masakrirano je u Srebrenici. To nisu učinili 1940. godine Nijemci, ali jesu 1995. godine Srbi, tvrde svjedoci sa mjesta događaja i potvrđuju špijunski sateliti - hiljade muškaraca iznenadno nestaju i većina nas nije uradila ništa.
Tako sam ja, na lijevoj strani, bio u Bosni i u Pentagonu, i uvjeren sam da se rat mogao izbjeći. Na drugoj, desnoj strani, je Bushova administracija među kojima je bio i realista James Baker, sekretar države.
"Mi nemamo svog psa u ovoj borbi", citiran je Baker.
Žene su silovane, muškarci su poklani, a većina nas smo se zabavili svojim poslom. Mi smo bili i ostali pomagači u nečinjenju.
Zločini u bosanskom ratu nisu šokantno otkriveni, na sveopšte iznenađenje i prekidom vatre. Za njih se znalo u trenutku kada su se događali.
No, tu su bile i vijesti, navodi koji su bili opovrgavani, naravno. Žrtve nisu imale imena i lica, nisu imale ljubavnike ili djecu, kao što to imaju u filmu Angeline Jolie.
Žrtve su tretirane kao izazov vanjske politike, tema za ili protiv o ulozi Sjedinjenih Država, Ujedinjenih naroda, kao ostatak Drugog svjetskog rata, neizbježna posljedica pada komunizma i ratova bez izlazne strategije: Ne ulazi, nema izlaza.
Film Angeline Jolie je neminovno jednostrana priča. Bosanski Srbi su "teški". Ali, implozija rata u Jugoslaviji bila je složen događaj. Srbi su bili zli, ali i muslimani i Hrvati imali su krv na svojim rukama.
Filmovi ne mogu biti o istini, jer istina je složena i zbunjujuća i, dovraga, mijenja se tokom vremena.
Baš kao u životu, srpski zapovjednik, izmišljeni prikaz stvarnog Ratka Mladića, je glavni negativac u ovom filmu. Mladić je naređivao u Srebrenici. On je dobio svoju ekranizaciju.
U septembru 1995. godine NATO je napokon prekinuo rat i u samo nekoliko mjeseci Richard Holbrooke je ''skovao'' mirovni sporazum. Ispostavilo se kako su Sjedinjene Američke Države i NATO u kratkom vremenu mogli napraviti razliku bez puno muke.
Mi ne možemo biti svjetski policajci, znam. Ipak, svijet treba policajca i ko će to biti ako neće SAD? Moramo odabrati naše trenutke, tamo gdje se može intervenisati, kao što smo to uspješno učinili u Libiji. Moramo to uraditi, ne sami, sigurno ne sami, već u dogovoru s drugima.
Gdje možete učiniti nešto, morate učiniti nešto.
Neki loši dani dolaze. Možda se historija ne ponovi, ali ljudska priroda sigurno hoće. Ugovorene ekonomije znače širenje mržnje. Ovo nije vrijeme za suludo smanjenje budžeta Pentagonu.
Angelina Jolie napravila je svoj film kako bi izrazila nezadovoljstvo apatijom i nesposobnošću međunarodne zajednice u Bosni.
Ona je uspjela. Mi smo imali psa u toj borbi, ne samo interes, već samopoštovanje.
Dončić pokazao novu "zvijer" na četiri točka, odmah se javio i veliki Jordan
